[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ovdje se uglavnom radi o malim stvarima. To su neke sitnice i običaji za koje su nam tek kasnije rekli da pripadaju životu, a ne smrti. Prema tome, dijete i ne može imati neki odnos prema onome čega nema. Uglavnom, s mrtvim stvarima se gotovo više ništa ne može učiniti. Sasvim suprotno suncu, koje krajem srpnja plamti na rubovima valova, dok cijeli svijet izgara u slici tog vječnog poslijepodneva.
Isto tako, neka dobra kava uz cigaretu, u mirnom kafiću, s malo kiše i nostalgije, uopće nije loša stvar. Dovoljna da samoj sebi zaželi još jedno takvo jutro ili trajanje u koracima, čiji zvukovi odjekuju lagano, ali nespretno i gotovo izdajnički, u zoru ili rani suton.
Djeca ne bi trebala ništa znati o stvarima koja su se već dogodila, a tek bi se trebala dogoditi. Dok na beskrajno zeleno igralište trči stotine dječaka sa svojim svjetovima i snovima, mi upravo sada ispisujemo nekrologe njihovim ugaslim očima. Za to vrijeme o nama govori ovo trenje davno sasušenih prstiju i udova bez kože… Kako su gipke kosti tih blijedih ljudi, reći će unuci onih istih dječaka, gledajući sve to u polumraku malog provincijskog muzeja, u koji su slučajno zalutali na kraju jednog proljetnog izleta, koji se upravo događa…  ili se mogao dogoditi bilo kada.

Posted by drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting