[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Nekoć…
U ranu zoru znao bih se probuditi od ljubavi, mislima satkanim od topline
i miris njene kose… Da, odmah tu pokraj mene u ranu zoru.
Beskraj jednog sata prelijevala bi se u vječnost jednog dana,
a svaki dah i njene oči, te nepomične oči, podsjetili bi me
da smo ispod zvjezdanog neba samo mi, a da je vrijeme odavno prestalo postojati.

Nekoć…
Zajedno u naručju osjećali smo kako nas strast obgrljuje, trenutak čiste poezije,
a ona bi pjevala pjesme prije nego li moja duša napiše stihove i rime.
Znao sam da me voli i da njenoj ljubavi kraja nema… Znao sam…
Jer tragom sunca kada smo u šetnju pošli i svim tim nebrojenim koracima
lišće zaigrali, zauvijek nam je u srcu ostao prijeđeni put.

Nekoć…
Ako biste me stigli usput upitati, odgovorio bih vrlo kratko i jednostavno
„Ona mi je sve na svijetu.“, sigurnim glasom kao da se ničega ne bojim.
A taman tik prije ponoći uzvratila bi jednakim tonom, šapćući mi u uho naše tajne,
te njene ruke oko mene koje poznavao sam bolje nego vlastite,
siguran sam bio da će se sa mnom u ranu zoru budit i ubuduće.

Danas…
Kasnim večernjim satima znam zalutati stazama nekadašnjim, zakoračiti istim
onim cipelama starim, no lišće raspuhano sada miruje, a sjećanja polako blijede.
Kroz sve te silne uspomene mogao bih proći još tisuću puta, živjeti u prošlosti,
no nju vidio više nisam, a te nemirne usne možda već u nekom drugom utjehu traže
i dok ih ljubi, pitam se, sjeti li se s vremena i mene.

Danas….
Ponovno sam upoznao prijatelja starog, čovjeka kojeg naprosto dugo nisam vidio.
U odrazu sada više nije sam, već u društvu neumorivog osmijeha na licu,
konačno je spreman privesti ovu priču svome kraju.
Stoga s olakšanjem olovku nijemo odlažem, a za sobom se više ne osvrćem,
jer danas ova ljubav dobiva svoje posljednje riječi i stihove.

(Sutra…)

Autor mariod

Rođen 27.9.1990. student treće godine medicine i pišem pjesme u slobodno vrijeme :)

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting