[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ne znam kome pjevam pjesni,
nit’ se nadam u blizini nekom sluhu.
Moje ptice ne čuju, stih mi prijesni
što mi otpao je iznošenu ruhu.

Osim toga trube ova samo huli,
nema interpunkcije, bar da kriješti,
bar da grakće, huče ili tuli,
čujem kako cvrkuću mi kosi vješti.

A ja volim huk od sove, ćuka,
drago mi kad gleda ravno
kao da je progutala petsto muka,
mada to mi nije pravno,

tada tko bi pomislio, kad ne zijeva,
da ne spava, da ne meditira
nego žaluje il’ slavi, pjeva
ili možda čak i svira.

Papigica nije moja samo za tu priču,
zapjevala kao slavuj, gdje li ga je čula,
razveseli me na kratko, ali viču
da nije u modi, moda im li trula.

Prirodnog mi svijeta puna kapa leta,
a društvo se tom prirodom diči
pa, kad piše, kao da je nota tabu i ukleta;
piktografsko pismo bliže glazbi sliči.

Ne mogu se jasno intonirati,
ne želim li ili da,
i je ‘l pitanje je, da’m se informirati,
da mi znat’ je tko to zna.
‎nedjelja, ‎30. ‎travnja ‎2017. 13:15:48

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting