Tmina
Pišem krvlju rođene riječi, ukradene od slabosti tame, iščupanih iz grudi gorostasa majke ponizne.
Tama se šulja ne bi li me prevarila i ne znajući čije je oči prešutničke gledaju, čiji ju otkucaji čekaju.
Kada bi samo znala da joj inspiracija počiva u običnim nevjernicima, u božjoj pogreški.
I tako nastavlja blažena u svom neznanju koračati istim tragovima kojima je krvarila jučer koji su pak pokrili mrtve od prekjučer i tako do praskozorja, izluđena mirisom nevinosti i prkosa božje najveće nemarnosti i prokletstva koje se obvezao prigrliti vječnostima.
Osuđena od rođenja do rođenja luta uokolo posrtajući svakim korakom i nadom da počne ispočetka.
Pognuta pod okovima ustraje u svom sramu noseći ga iznova zadnjim mukama gledajući svoju najveću mržnju ne shvaćajući da su ju proklele vlastite iluzije.
Grli nas i blagoslivlja svojom prisutnošću kada se s njom spuštaju bezimena bića, sluge same sebi, stvorene da plaču i proklinju, štiti nas kad su nam duše i umovi u zatočeništvu noći.
Izgara iznutra jer joj sami postanak ubija netaknuti izvor zadovoljstva, rob je njegovih želja koje su iste bez obzira koliko se evolucija smijenilo međusobno a to su da do svanuća drži u naručju čvrstim zagrljajem svoju jedinu mržnju a kad konačno otkuca crna masa posljednji put prisiljena je bježati pred svojom suprotnošću u dubine iz kojih na silu biva izvučena natrag na svoje muke.
U spomen ne tebe moja tmino nesuđena sanjao sam da si otkrila tajnu čije ti je čitanje podarilo govor namijenjen mojim pažljivim slušateljima i jadna se nisi uspjela ni na jedan nama prihvatljiv način upuzati u naše skrovište a moje suze su te tako poželjele.
Prokleta u svojoj samoći nisi otkrila svoju tajnu i sažaljenje nije moglo pronaći put do tvog očaja.
Lijepa moja ni ne slutiš da sam te stvarno nekoć u samo tvojim davninama volio, obožavao sam tvoje udisaje, jecao pred ljepotom tvojih ruku.
Krila si pred zavišću da sam pratitelj tvojih utopljenih osjećaja.
Sada se kupam u rijeci zaborava i tonem, utapam se dok se konačno ne probudim.
Probudim i zaboravim.
Na tebe.
Na nas.
Na sebe.
Utonuti ću u beskraju moleći se da ću se u daljinama probuditi uz tvoj umiljati šapat.
Najveći padaju a ti ih sve promatraš žaleći što ne možeš pasti s njima.
eto me…ostadoh bez teksta…mislim zar ga je ikad i bilo???
nisi dosao u odaje:(((
Tvoje su odaje meni zabranjene….
Lakše mi je lutati samoćom nego tražiti sjenu svog vremena….
zasto zabranjene???nemoj me iznevjeriti…
rekao si da ces pokusati…
jbt,ti si stvarno zasluzio dobiti po tom repicu:))))…zasto me ostavi:(((???
Hej…ti jesi posebna i zaslužuješ toliko više od mene…
Ne želim ti pružiti san ako ćeš se jednom probuditi,razočarati…
Zato ne smijem ni pokušati.
Ne želim ti podariti shvaćanje i odustajanje i zato mi je lakše znajući da nisam u nikome ni bio…
Nemoj ovo krivo shvatiti,jednostavno je tako ,vjeruj mi da nisam vrijedan…
Ima mnogo duša na ovom svijetu,na tebi ja da izabereš bolje od mene…
Zaboravit ćeš s vremenom:) Morat ćeš…
Jednom kad budeš pronašla vidjet ćeš…nestat ću,sjećanje će se pobrinuti za mene i nikada me se neće više pamtiti:))
Nikada me nije ni bilo…
marina te ceka u pola deset na starom mjestu…:(((