[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pišem krvlju rođene riječi, ukradene od slabosti tame, iščupanih iz grudi gorostasa majke ponizne.
Tama se šulja ne bi li me prevarila i ne znajući čije je oči prešutničke gledaju, čiji ju otkucaji čekaju.
Kada bi samo znala da joj inspiracija počiva u običnim nevjernicima, u božjoj pogreški.
I tako nastavlja blažena u svom neznanju koračati istim tragovima kojima je krvarila jučer koji su pak pokrili mrtve od prekjučer i tako do praskozorja, izluđena mirisom nevinosti i prkosa božje najveće nemarnosti i prokletstva koje se obvezao prigrliti vječnostima.
Osuđena od rođenja do rođenja luta uokolo posrtajući svakim korakom i nadom da počne ispočetka.
Pognuta pod okovima ustraje u svom sramu noseći ga iznova zadnjim mukama gledajući svoju najveću mržnju ne shvaćajući da su ju proklele vlastite iluzije.
Grli nas i blagoslivlja svojom prisutnošću kada se s njom spuštaju bezimena bića, sluge same sebi, stvorene da plaču i proklinju, štiti nas kad su nam duše i umovi u zatočeništvu noći.
Izgara iznutra jer joj sami postanak ubija netaknuti izvor zadovoljstva, rob je njegovih želja koje su iste bez obzira koliko se evolucija smijenilo međusobno a to su da do svanuća drži u naručju čvrstim zagrljajem svoju jedinu mržnju a kad konačno otkuca crna masa posljednji put prisiljena je bježati pred svojom suprotnošću u dubine iz kojih na silu biva izvučena natrag na svoje muke.
U spomen ne tebe moja tmino nesuđena sanjao sam da si otkrila tajnu čije ti je čitanje podarilo govor namijenjen mojim pažljivim slušateljima i jadna se nisi uspjela ni na jedan nama prihvatljiv način upuzati u naše skrovište a moje suze su te tako poželjele.
Prokleta u svojoj samoći nisi otkrila svoju tajnu i sažaljenje nije moglo pronaći put do tvog očaja.
Lijepa moja ni ne slutiš da sam te stvarno nekoć u samo tvojim davninama volio, obožavao sam tvoje udisaje, jecao pred ljepotom tvojih ruku.
Krila si pred zavišću da sam pratitelj tvojih utopljenih osjećaja.
Sada se kupam u rijeci zaborava i tonem, utapam se dok se konačno ne probudim.
Probudim i zaboravim.
Na tebe.
Na nas.
Na sebe.
Utonuti ću u beskraju moleći se da ću se u daljinama probuditi uz tvoj umiljati šapat.
Najveći padaju a ti ih sve promatraš žaleći što ne možeš pasti s njima.

Posted by Svijač breza

This article has 8 comments

  1. Hej…ti jesi posebna i zaslužuješ toliko više od mene…
    Ne želim ti pružiti san ako ćeš se jednom probuditi,razočarati…
    Zato ne smijem ni pokušati.
    Ne želim ti podariti shvaćanje i odustajanje i zato mi je lakše znajući da nisam u nikome ni bio…
    Nemoj ovo krivo shvatiti,jednostavno je tako ,vjeruj mi da nisam vrijedan…
    Ima mnogo duša na ovom svijetu,na tebi ja da izabereš bolje od mene…
    Zaboravit ćeš s vremenom:) Morat ćeš…

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting