Tko me čuva

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Što je najdublje u meni,
dubina mora ili zvijezda?
Što je najdublje u meni?
Vjera ili nada?

Tko me čuva kad
potonu lađe kad
oči otupe od plača
kad obrone se misli u
ponor bez kraja –
tko me čuva od pada…

Tko mi briše suze
ovo zemaljskog jada,
tko mi šapće molitvu
dok orkanski vjetar
nadglasava šutnju?!

Tko mi čuva dušu?

Što se pomiče u meni
dok izgovaram riječi
tvog postojanja…

Govorit ću glasnije Bože
da me čuješ…

2 Thoughts to “Tko me čuva”

  1. berezin_matok

    Dubina… kad razmišljamo o dubini, razmišljamo prema unutra, unutar sebe. Vrijedilo bi probat nelinerano, izvan okvira razmišljat… dubina o kojoj počesto mislimo ne nalazi se negdje na dnu unutar nas. Takvo poimanje je obična varka svijesti. Početak dubine trebamo tražiti van sebe, van svog postojanja, u točci gdje vrijeme tolikom brzinom centrifugira da se zapravo ne radi o ikakvom gibanju, već o apsolutu savršenog mirovanja.
    🙂

    1. Tanja Tadic

      matok 🙂 ovo se odnosi na introspektivan pogled “dubine”:) Upravo dubina mora je nešto neotkriveno tajnovito a isto tako pogled u nebo daje “dubinu” ta dubina je vezana za naše osjećaje koji su rezervirani isključivo za čovjeka, uvijek moramo razmišljati kako se osjećamo umjesto da prihvatimo stvarnost onakvu kakva je i kolika god bila ta brzina koja nas centrifugira vrijeme bi uvijek trebalo biti isto unutar nas nepromjenjivo i mirno kao što si rekao jer postoji samo sada…

      Hvala na komentaru 😉
      pozz

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting