[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Tko bi rekao? Počeo sam odnedavno pisati samo za sebe. Pišem za druge, ali pišem i za Nedruge, što je već samo po sebi smiješno. Nego, nešto sam treće htio reći, i to naglas, da me nitko nečuje:

Tko bi rekao da će jednoga dana doista doći do toga, i da će se te smiješne uzrečice s početka 17. stoljeća početi ponavljati svakog jutra i svake večeri u smušenom umu, u polupraznoj glavi.

Da će to Biti ili ne biti, ipak Biti tako nevjerojatno blizu da će postati čak i stvarno, tjelesno i opipljivo, i da će se meškoljiti i dodirivati u krevetu, pratiti jedno drugo, nabavljati razne prljave misli i oruđa,

kopati po internetu, i konačno pronaći što bezbolniji način nestanka?

Tko je, do vraga, do samo par godina mislio da će plaže odjednom opustjeti i da će se sve one velike stijene s kojih smo tako zanosno skakali postati samo dio nekakve bezvezne materije koja se rasipa u vlažan i dosadan, beskrajno sipljivi pijesak

I da će bura zavijati svakoga dana sve dok je ne zamijeni jugo, a žarulja u kuhinji podrhtavati svaku noć od straha i moliti boga za još malo nedohvatne visine

I da će zora postati jednostavno pojavljivanje sunca iza (ob)zora, i da će rumenilo ostati skriveno iza zagonetnih i dosadnih formula velikog (ne)protumačenog svijeta

I da će, konačno, nekakva strašna prostranstva od 50 milijarda svjetlosnih godina postati upravo i jedino to – pusta i mrtva prostranstva od 50 milijarda  svjetlosnih godina

Da. Tko bi doista rekao?

A kamoli zamislio i u sve to povjerovao!

Da će jedina stvarnost biti samo puko gledanje u oči koje su nekad mogle obuhvatiti cijeli jedan grad, dva tri otoka i zaljev čistog prozirnog umorstva?

I da sve to jednog dana nećeš moći čak ni izgovoriti od kajanja i stida.

I da će svako pitanje biti tvrda i mrtva daska koja se raspada u ružne, mokre otpatke u žutoj plastičnoj kutiji u nekom zabitom, ali sasvim izvjesnom kraju grada.

I da će riječi ostati samo opake crne riječi, puki otisak na bijelom nevidljivom kamenu

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 6 komentara

  1. Sve je to igra uma,klin se klinom izbija,vrijeme liječi sve,izaberi jednu i nasmiješi se..ovo je fantastičan tekst ali takoo tužan 🙁 Lp!
    Skupljajući iskustva (što pozitivna što negativna) u životu rastemo,sazrijevamo pa i jačamo jer to je život-splet raznih iskustava,neka traju kraće a neka duže no sve se mjenja i prolazi..!??

  2. Kod određenih broja godina neke se stvari počnu zatvarati i zaokruživati. To je jako teško opisati, jer ne radi se ovdje samo o nekom samosažaljevanju, radi se o nečemu što postaje opasno i neizrecivo. A htio bih to izreći. Puno toga rekao je Andrić u “Znakovima pored puta”, a neki dan sam čuo i ulomak iz jedne Tinove proze koju govori Pleština na kraju 1. epizode koju je HRT počeo prikazivati o Ujeviću. Najprije sam bio šokiran kako mi je to do sada promaklo, a onda su me prošli trnci…
    Uostalom, evo tog ulomka:

    “Gle, baš nadiru dječaci što će osnovati carstva…
    Riječi su njihove škrte i duboke, a pogledi kao proljetno cvijeće na livadi.
    Idu u susret svojem nevjerojatnom udesu, Mesije, navjesnici, pioniri.
    Njih pak čekaju razočaranja. Zaustavit će se kod nekih međašnika.
    Svijet prestaje kod nekog izvjesnog brda.
    I dalje nema svijeta.”

      • Nisam uspio saznati. Ali ima kod Tina tih zanimljivih lirskih proza i tekstova kojima ne možeš odrediti porijeklo ni žanr. Preporučujem “Ispit savjesti”.
        Inače, kad već govorimo o tim “nepoznatim genijalnim” tekstovima, mogu spomenuti Danijela Dragojevića “Kornjača i drugi predjeli”. Nešto kao poema. Meni je to jedan od najboljih tekstova uopće, a rijetko ga se uopće spominje:

        Evo jednog (jedanestog) dijela te “zbirke”:

        11

        U nevidljivim i neiskazanim visinama: tako govorite. Te riječi me umaraju i nadvladavaju. Pa što poslije toga? Zar mi je šutjeti? Nipošto! Lava grije moju donju stranu koja se uvijek strasnije osjeća od svih uzleta i zenita. Moja je opijenost niska. Nijemo mi čulo prelazi trave i paprati i vode što nikada ne sumnjaju u sebe. Večerom mi je radost i jutrom mi je radost ovaj živi žamor što ga nebo otvara i zatvara.
        Vi kažete: mijenjaju se plamenovi, stalno nešto gori i novo se srce sluti. Ja kažem: planut će. Ako me obmanjuje oko, ne obmanjuje glava. Ispod mene sijeku se vatre i čujem dogovor vrele vode. Ispod mene pješčane struje svoju usijanost ispovijedaju. Zaboravi zračnu uspavanku! Kiše struje obrnutim redom.
        Čemu da budem nestrpljiva? Bez molitve i uzdanja uništavam svaki svoj dan. Tako mi je svaki čist. Ovo jutro raste od kamena do kamena, oblikuje mu pretvrdu dušu: to je moja ljepota, sretna sam što je to uvijek novi dar. Zime će doći da me pouče dobroti duboka sna. Čitav red naslanja se na mene: gdje nema razloga za preveliku radost, nema ni za tugu.

  3. Vjerujem da mogu znati kako ti je onog trena kada se nađem u istoj situaciji što je nemoguće.
    Što je neizrecivo?Emocija? Osjećaj težine u prsima uzrokovan nakupljanjem vlastitih težnji,čežnji i tuga duboko unutar sebe?Čitajući tvoje retke,razmišljanja, vjerujem da možeš to izreći..ako želiš.
    Godine nisu ništa drugo no iluzija (moje mišljenje).
    Što se tiče ulomka,da,na djeci svijet ostaje..kakva god da današnja jesu..i neka se razočaraju,da je sve krasno u životu ne bi nijedan trenutak bio poseban nego isti..Biti će onako kako mora,mući li te prolaznost?? Eto,na meni si ostavio traga 🙂 možda i na drugima ni ne znajući..sve ima svoje zašto,glavu gori i piši,molim te 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting