[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
 Ah, ovo je jedna za Nobelovu nagradu.

Za vedrih noći i kristalnih dana,

Kad je širom nasmiješenih usana,

Meni malome, u srce, usadila nadu:

 

Tisuće zvijezda gleda u mene.

Tisuće njih, bezbroj, i ne vide me.

Koračam uspravno i ponosno bez sjene.

Osmjehe bacam da usne bride me.

 

Sve zvijezde gledaju daleko po površini.

Vape da spase brodolomce od utapanja.

A ja nijem, nasmiješen i sretan hodam,

Po čvrstoj površini, svojih davnih, sanja.

I dok prolazim tako nijem, sve mi se čini,

Neću tu malu tajnu nikome da lako odam:

 

„Vladam svojim osjećajima, jer ono“,

Kako kaže Horacije, „ako ne sluša- zapovijeda!“

I ispod zvijezda ne želim ništa pro bono,

Baš mi se nikome i ničemu kičmu saviti ne da. (tomisl@v, 5.3.2014)

 

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting