[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ponekad, kad probude se vode

i zamiriše bagrem bijeli

pronađem staze što do srca vode

pređem liniju što noć od svjetla dijeli

Tišina, tišina me ispraća

I krenem, tako, putem

kojim se rijetko ide

slijedim tragove do

grada sjećanja

na putokazu tvoje ime piše

Tišina, tišina me ispraća

Na dlanu nosim usnulu zvijezdu

skrivam je od čuvara  vremena

začuđeno gledaju me ljudi

Tišina, tišina me ispraća

Autor Sumiko

Ova objava ima 6 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting