[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Tišina.
Tako hladna, daleka,
jezgrovita i teška.
Tišina,
tako vrela i tako blizu,
vječita.
I, ono što me najviše boli,
tišina rječitija od ikakve riječi
i od svakog suvislog pokušaja.
Zatim tišina proparana jecajima.
Tišina u okviru mog pogleda
i njezin odraz u suzama.
Tišina kao poveznica
i kao najgori neprijatelj.
Ista ta tišina koja donosi sreću
i otima je.
Tako je jeziva.
Plaši me.
Ponekad zaokuplja
moje misli do iznemoglosti,
muči me, opsjeda.
Poigrava se sa mnom
i mojim osjećajima.
Stvara privid i nestaje.
Pojavljuje se i iščezava
kao da nikad i nije bila tu.
Budi u meni strah.
Tako je jeziva.
Plaši me.
Gospodari praveći od mene sjenku,
nejasnu figuru i bjegunca.
Ali ako pokušam nešto reći
ne bih li ju otjerala,
prostor i vrijeme obavije
još mučniji zvuk.
On neprestano odjekuje
postavljajući brojna pitanja
i odbija se natrag
poput jeke.
Dok naposlijetku
u potpunosti ne utihne
prepuštajući se zagrljaju
one iste tišine.

Marija Mišić, Crne orhideje

Autor Marija Mišić

Marija Mišić, djevojački Mišetić, rođena je 1987. godine u Slavonskom Brodu. U rodnom gradu pohađa i završava najprije osnovnu školu Đuro Pilar, a zatim stječe i srednjoškolsko obrazovanje općeg usmjerenja u gimnaziji Matija Mesić. Nakon završene srednje škole upisuje dvopredmetni studij, filozofiju i teologiju. Studij se nalazi na Katoličkom Bogoslovnom Fakultetu u Đakovu koji pripada sveučilištu Josip Juraj Strossmayer u Osijeku. U tijeku je objava njezine prve zbirke pjesama pod nazivom „Crne orhideje“ (UG BAGREM, Gradište.

Odgovori

Subscribe without commenting