[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Pjesma naša odjednom razbija tišinu da me u prokleti tren na te sjeti,
tek sad shvaćam koliko mi nedostaješ, da za tebe spremna sam umrijeti.
Ovaj put bi se pravila da ne znam da lažeš,
vjerovala bi u svaku riječ što mi ti kažeš.
Ne bih te prezirala kao onda i rekla sve što sam rekla one noći,
tjerala sam te, a sad samo sanjam da me zagrliš, da ćeš opet doći.
Ali ti si već zauvijek otišao, tebe ovdje nema više,
mrzim ovu tišinu jer sjećanja dolaze kad je najtiše.
Tišina je preglasna, čujem kazaljke sata koje podsjećaju da vrijeme neće stati,
da što jednom izgubimo, sanjamo ostatak života, ali nikad se više ne vrati.

Autor AnitaAne

Odgovori

Subscribe without commenting