[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kada ne znam što je bilo prvo,

samo probijem se do Oltara,

tamo gdje je Tijelo, gdje je Drvo

i gdje Život moju dušu stvara

 

i obnavlja za pitanja mnoga

i za snažnu odmazdu što šuti.

Šutnja razložna je srca moga,

probit će je jauk jedan kruti.

 

Šutnja skriva taloženu snagu

da ja mognem uzviknuti.

Povikom bih skinula tu ljagu

što će samo tiho siknuti.

 

Šutnja milošte mi Boga prima

da ja mognem razlučiti

gdje je taj što mene ima,

a ne prestaju ga mučiti.

 

No, tko žrtvu ne zna dati,

nije kadar uskrsnuća

pa makar se guja mača lati;

bit će lakša utrnuća.

 

Dovoljna je šutnja moja,

vrijedna svakoga je krika;

postojana kao ratna boja,

trajna moja odlika.

 

Zovu duše, viču na sve strane,

ali nitko šutnju ne prozove;

čekam one duše izabrane

koje imune su na otrove

 

da me vide istom tada

ako padnu na njih malji.

Tad ću reći s vrha grada:
“Sada evo, mene pošalji”.

 

No, do tada imam dane,

nema dima, niti gori.

Dok ta vika ne prestane,

ova šutnja guju mori.

09.08.2016. 16:55

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting