[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Bili su to divni dani pod krošnjom uzavrlih rubina,

pod plaštom zalazećeg sunca, u suton kad je mrak

kriomice gutao ostatke dana u kasno ljeto, u sparno predvečerje.

Bile su to divne boje, boje crkvenog vitraja, boje žive, vječne boje.

Nebo mi je bila crkva, a iz tmice, stršalo je sjenom okupano drveće kao sveci na oltarima. Živio sam za te trenutke, za te divne boje omaljanog stropa neba.

 

Vjerovao sam u vrijeme, u stalnost dragoga trenutka;

vjerovao i bio slijep, vjerovao i nosio teško breme.

Vrijeme je div!

Hora je lopov, varalica i kockar. Gledale su me oči,

one crvene oči rubina sa slatkog stabla trešnje,

gledale i šutile, gledale i varale. Bio sam opijen tim divnim

trenutkom blaženstva, bio sam  čista srca pred samim vratima

nebeskog raja, ali pregazilo me vrijeme, pregazio me vlak vremena

i moju mladost i svo veselo tkanje, pretvorilo u puko sjećanje.

I povjetarac je pirkao, ali nisam čuo njegove glase, jer obuzelo me vrijeme,  varava čarolija vremena; vrijeme je mag!

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Odgovori

Subscribe without commenting