[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tiha noć,
mjesec prosuo srebrnasti prah
po crvenim krovovima
obližnjih kuća moga grada…
Osluškujem šuštanje suhog lišća
što ga večernji povjetarac prevrće
na mojoj terasi…
Ulično žuto svjetlo pružilo
svoje ruke po uličnim prolaznicima,
osluškujem tišinu čudesnog neba
prosuto treperavim zvijezdama,
i osjećam uzbuđenje
tvog zamišljenog pogleda
u kojima živi istinska nježnost
nesputanih mladenačkih dodira…
Još ne gasni žar u nama,
ni u ovim poodmaklim godinama
naših bezvremenskih sjedinjenja,
ljubavlju koja budi sjećanje
na dane naše mladosti, kad nas je strast
nosila obalom mora naših Kaštela,
a mi opijeni osluškivali žubor vala,
pjev šumećih bijelih bisernih kapljica mora,
stapale se dodirom naših usana…
Još uvijek prebirem putove
na kojima su ostali naši tragovi,
na bijelom žalu obale našeg grada,
tih divnih sedam Kaštela
podno planine Kozjaka…

Autor dinko1941

Slikar sam umjetničkih slika u raznim tehnikama i pišem poeziju

Ova objava ima 17 komentara

  1. ni u ovim poodmaklim godinama
    naših bezvremenskih sjedinjenja

    Posebno lijepo izrečena misao kroz ispisane stihove, koji nemaju vijek trajanja.

    dinko1941, Vaš pisani svijet je istinska umjetnost koju sam zavoljela 🙂

    Veliki pozdrav od srca !

Odgovori

Subscribe without commenting