[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Samo jedna soba bez trunke svjetla,
ti opružena, tako opuštena, tako svoja,
na kamenom podu, s osmijehom vedrim,
kao da si na nebu, kao da jedriš…

Prsti mi se šeću niz kukove oble,
kao da sama k sebi ih zoveš,
ka svome tijelu, ka svome biću…

Od stalnih misli osta’ samo jedna,
glupa je možda, ali tako je vrijedna,
osmijeh mi baci na lice bez zvuka,
mrtva je soba, mrtva je buka…

Samo nježni poljubac na usne ti spustih,
dvije riječi iz srca ispusti,
hvala ti rekoh, hvala od srca,
možda ne kuca za tebe, možda je rano,
ali barem više sada ne puca…

Autor FallenAngel

Ova objava ima 22 komentara

      • Eeeee iz tvojih prstiju u nečije uši 😀 :)) Jedino je malo bezveze kad s nekim već izgradiš ta “nova sjećanja”, da bar postoji nekakva gumica za brisanje i njih 😀 Prva bih poletjela za njom 😀 Takođe ugodan dan, iako je tmuran :))

        • Ah, kad bi napravili tako nešto prvi bih naručio jedan karton 😀 Ali opet, sva ta sjećanja nas čine cijelim, da nema njih u neku ruku ne bi bilo ni nas, zar ne? 🙂

          • A imaš pravo, ali ipak ne u potpunosti, za mene 😀 Ja bih čak i lijepa sjećanja izbrisala, da ne bole, jer više me ona bole nego sva ružna koja imam :)) 😀 Pa ne mora ni mene biti, ali nek’ nema ni tih sjećanja 😀 Na kraju krajeva, više ne vidim smisao zašto ona i postoje, hmmm… Da bi nas mučila iz dana u dan, izmrcvarila samo tako? 🙂 Opet sam pročitala pjesmu, i opet zapela na posljednja dva stiha :)) Meni se slično desilo, ali mi je ipak bezveze kad mislim na nekog drugog a taj pored mene pokušava da me učini sretnom 🙂 Nekako nije fer 😀 Srce ti više zaista ne puca? 🙂 Bravo, pa ako imaš neki recept za to, kako si uspio, proslijedi dalje 😀 Ja sam mnogo čudna djevojka, promijenim mišljenje u sekundi, od bijesa na sve to odlučim da zaboravim, a onda opet da prokleta sjećanja, i ja se ponovo raznježim, grrrrr 🙂 Uhhh eto jesam se raspisala, samo zbog tog nekog sjećanja 😀 :)) I da, bez njih nema ni nas, ali nema ni sa njima, bar je kod mene tako :))

  1. Pomislih, zašto taj naslov. Nije motiv soba, nego ona. Onda pomislih. Ipak je soba. Duša Angelova. Mračna, bez tračka, bolna. I utjeha. Melem na ranu.I tečni stihovi. Još jednom jutro Fallen.

    • Eh, sada sam uspio barem malo da te natjeram na razmišljanje Mare 🙂 Ali opet si uspjela da dokučiš srž onoga na što sam mislio 🙂 Hvala na čitanju i shvatanju, ugodan dan želim 🙂

    • “eh tajanstveni mraku:))”
      kad bi znali misli tvoje,
      šta se krije iza kuta,
      taj poznati dodir, što lebdi u zraku,
      što lebdi izaziva, čeka na grešku,
      da opet ubode kolac u srce,
      ali sada ne brinem, nadam se smiješku,
      nježnom i vedrom, od tebe srećo,
      od tebe srećo, samo još jednom…

      Eto faiza opali me nešto 🙂 Poletiše prsti sami na ovaj tvoj komentar 🙂 Hvala na čitanju i nadam se da ti se dopada moj nastavak tvog stiha 🙂 Ugodan dan ti želim 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting