[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tamom odzvanjahu čudni koraci,bijahu nevjerojatno poznati,čudnovate moći čudnog zvuka. Razmišljanje me navede na suludo jednostavan zaključak i preiskren čak da bi me i zastrašio. Bijaše to koračanje tuge. Primicala mi se kroz gustoću tmine ne bi li se odmorila sjedajući preko naslona stolice. Kako sam ju gledao sve više sam ustrajao u zamišljanju tko ju je mogao na jedinstven i prvotan način tako okrutno povrijediti i isplakati njezine korake. Kako mi se samo žrtvovala svojom samilošću od koraka. Ne odlučih i već joj pomažem uhvativši ju zagrljajem da joj što lakši oslonac bude vodilja zgasitoj moći straha.

Autor Nitko

Odgovori

Subscribe without commenting