[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjedim na staroj klupi u dvorištu,drvenoj oronuloj kao zaboravljeno biće koje ti unatoč svemu pruža ugodu baš onda kada treba..možda ću je ovog proljeća obnoviti..razmišljam sjedeći tako dok mi dugo očekivano sunce miluje lice,napaja me energijom dok se zahvalno osmjehujem misleći kako nama ljudima zapravo tako malo treba..cika djece oko mene odjednom me prene iz misli,gledam ih tako razdragane,smiju se i trče u svojoj razbibrizi a misli mi bježe u takvo zadovoljstvo koje kao da osjećam duž tijela,poput tople tekućine koja seže ravno do srca.

Da,uistinu život se pokazuje na mnoge načine u svoj svojoj ljepoti..tek jedan zagrljaj koji te ispuni za cijeli dan i otjera svo sivilo skriveno u kutku mozga,koje vreba i kiducka kada najmanje očekuješ..tu je ono,i neka je..samo da ostanem oprezna,tek tolko..ali neka čeka..Ustajem se i pridružujem se igri lovice i uistinu…tako je malo potrebno!

Posted by servus.nomercy

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. Love is the cure :)

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting