[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Tako malo tvojega imam.
Jednu sliku staru, skrivenu
negdje u ormaru.
I jedno hvala ti  ispisano
u posveti u  knjizi
koja, ironije li , govori o ljubavi.
Knjige koju si mi poklonio
zadnji put kad smo se susreli.
I koju sam nekome posudila ,
i svjesno
je zaboravila tražiti natrag.
Jer svaki podsjetnik previše boli.
Hvala ti….pisalo je .
Zato što te volim, pretpostavljam.
Što vrijeme trošim na tebe.
Što sam te podsjetila da vrijediš.
Što si možda nekad, negdje
zbog mene
mislio da je život bar za nijansu lijepši.
Hvala ti…pisalo je.
Znala sam da će to  pisati
i prije nego sam širila korice…
Pisalo je  ono što bi i ja sama
na tvom mjestu napisala.
Hvala ti….pisalo je.
Zato šte volim, pretpostavljam.

Što više se i može reči
o ovoj ljubavi.
Rođenoj i odrasloj
u krivo vrijeme,
na krivom mjestu.
Osuđenoj samo na čekanje
da život prođe,
pa da se možda ponovo rodi barem
malo bliže ostvarenju.
Tako malo tvojega imam.
Nešto riječi izmjenjenih,
sad več pomalo bez tona i boje,
ostarjelih,
iskrivljenog smisla koji
se izgubio u prolaznosti.
Tako malo tvojeg imam.
Tako malo, a tako puno.
Nosim u sebi utisnuti
trag vječne ljubavi.
I volim .Samo volim.
Neki taj osjećaj nikada neće
ni spoznati.
Kad zatvorim oči  i
mislim na tebe,
imam sve.
Hvala ti.

Autor freelove

Ova objava ima 8 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting