Gledam zemlju svoju, Duboko u njoj teče krv moje krvi. Da, ta krv koja teče i koja je tekla, Tekla vjekovima, u starinama i danas, Ona krv prosuta iz razloga svetog. Svetog… ali prokletog. Krvi moje krv, crvena i vrela, U srži zemlje teče, a na njoj plovi jedna, Jedna jaka čežnja, čežnja roda moga….


Ovo je pismo koje škica moju nepostojeću kćer. Ovih dana osjećam i previše pa ne znam kome da se obratim. Zato slušaj ti, čudo nepostojeće. Ti si ona koja pravi oblake od šećerne vune. koja briše svaki tužan kraj u pričama. Po tvojoj logici, bolje je kad priča nikada ne završi. Godinama ćeš gledati svoje…