Ovo je pismo koje škica moju nepostojeću kćer. Ovih dana osjećam i previše pa ne znam kome da se obratim. Zato slušaj ti, čudo nepostojeće. Ti si ona koja pravi oblake od šećerne vune. koja briše svaki tužan kraj u pričama. Po tvojoj logici, bolje je kad priča nikada ne završi. Godinama ćeš gledati svoje…


Strast će moja na videlo izaći, I nemirne duše, svoj mir će pronaći. Sve što nudim, ljubav jeste, Usamljeni, sada gde ste? Zlo je dobro i dobro je zlo, Kad’ ćete već jednom shvatiti to? Srca što kucaju, celina su jedna I duša grešna i duša čedna. Životom ovim plutaj niz reku, Jer tada rane…


Pišem što pišem čitam što čitam ovako hodam jer živim uz ritam sa vjerom u srcu i snovima u očima tu sam za sve,jer svima treba potpora. rijetko sebičan,nikada iskvaren- smiren jer znam da cij će biti ostvaren ne smaram već stvaram i živim za ono što zagovaram širenje sreće a ne štete drugima, jer…


Washington, 2013. pričao je o zahir-strepnji i potom zatišje u krv mi ulio svjestan da nije izabrao pravog čovjeka nudeći na tabaku nešto što ličilo je na inat ogoljen i viđen opet nedorečen i netaknut odlučio sam ipak saslušati kad poče poče o Aziji o mržnji blizine a mene je tako mučila daljina Nermin Delić…


U mračnom zakutku, Osamljene sobe Milovan zrakama Prodorne ulične lampe Sa pokojim nervoznim Drhtajem hladnim Ispraćam noć Sjećanjima tajnim Zaklopivši oči Porađam život Porađam smrt Nepreglednoj tami Tek u oluji električnih pražnjenja Bajnih, U jezovitom stisku Olovne tjeskobe bitka, Tek u najžučnijem strahu Koji utrobu gnječi; U agoniji toj nijemoj Porađam svijetlost. Poigravanje svjetlosti I…


Pad

Slomila sam se Poput grane Padam u ponor svojih misli dubok i taman Rastvaram srce Kao padobran I letim kroz tugu svoje nutrine kojoj svjetlo ne nazirem


Nek me drumovi moji sada povedu, mome domu, zavičaju dragu. Neka me tebi, dušo, dovedu, da spustim sjenu na tvom pragu. Neka me drumovi povedu, miluje me vjetar doma mog. Jedino mi daju utjehu, zelene doline koje stvori  vječni Bog. Lijepo je vratiti se kući, gledati zoru i more kako se zlati. Gdje god da…


Na kraju balade ostaje samo trešnja na vrhu šlag ste polizali nije imao svrhu tortu ste načeli i ostavili da trune a niste joj ni upoznali strune. Možda vam je žao a možda i ne tješite se da prolazi sve ostali ste prazni kao i ona kraljica je bačena s trona.


Jedina

Nekome Bog pokvari djetinjstvo. Na tebe je izgleda bio strašno ljut. I često se pitamo šta skrivili mi smo a možda je samo pogriješio, nije mu prvi put. Znam teško ti je bilo odrastati sama bez oca, majke, sestre, brata. Imuni smo na tugu kad dugo je u nama a ti si je imala kao…


Vječni samac na hrid je naslonio svoje čvrsto tijelo U daljinu gleda očima od leda Galebove zove Budite mi druzi u toj, vječnoj tuzi U samoći koja moje kosti hladi dok mi more moju morsku dušu vadi Samac stoji al’ more  ne miruje Val za valom nježno ga dodiruje Polijeva ga i miluje I osmijeh…


Idi

Pali cigaretu Odavno to mu je navika Obredno pranje u dimu cigare Ona ruku miče Prema njemu gleda Dođeš?, pita A on ne zna kako da joj kaže da u tom podrumu u kom sjedi i laže nema više mjesta Poći moraš Idi Od mene otiđi Ne znam više kako sam te sreo Više ne…


Čuvaj se pjesniče darova muza, misao njeguj u sebi i riječima ne daj maha. Otmu li se razuzdane, uteći će radoznale, u nečijem oku skriti, prikrivenih misli vrazi. Žudni, bludni, nadobudni, posijat će varke sjeme, nesmotrene. Zakržljat će u korijenu plod zametnut u nevrijeme. Uginut će u po daha tvoja nada. Želje sve ti, nedozrele,…


Ponovo jesen Umire lišće cvrkutom lastavica Rominja kiša nepresušna Volim te Moj prozor se plavi ko’ oprano nebo, Moj pogled se pruža – do tebe. Smijem se. Dijete. Djetinjasto. Sretno. Trenutak opijenosti. Ti kažeš – možda. Ja – vjerujem uplašeno. Prolaziš kroz mene prostranim hodnicima. Zauzimaš komoru – klijetka, preklijetka – Srce začuđeno. Slomlljeno. Izgubljeno….


Ujutro me zima budi Nema te kraj mene Ruža mi trnjem probija grudi I čezne da što prije uvene Tek u podne kad te sretnem Proljetno sunce mi zagrije obraze Prvi leptiri u meni polete Sivi se oblaci polako razilaze A onda se strast naglo razbukta Kada ljeta žar zapeče Ognjeno srce gori i pali…


Naš svijet nose andjeli. Malo andjeli, više vragovi… Dušo! Mi nismo životinje …samo se ponekad ponašamo tako… Trebali bi gristi,gristi… kada nas grizu,grizu… Ali dušo! Sjeti se; mi nismo životinje! Samo se ponekad ponašamo tako!!!


Svaku večer, kad završim svoj dan, moje umorno tijelo želi zaborav. I klonuće više nije slatko ni snovi zaneseni, jer novo jutro tom umornom tijelu ne donosi ništa , no život prevareni. I kad dođe to jutro tugaljivo i sneno, tad poželim nečiju ruku da dotakne moje zažareno čelo i mili glas da zažubori: “Dobro jutro…


Siđi k meni moja ljube iz gore zelene, i donesi vjetrić blagi da me miluje. Zadnji dasi srca moga noćas odlaze, na daleko putovanje sudu svevišnjem. Siđi k meni moja ljube pa mi cjelov daj zadnji cjelov što mi dadeš bit će oproštaj. I kada se opet vratiš gori zelenoj, ti pogledaj prema nebu zvijezdu…


Zaspao je naslonjen na vjetar Sa tobom u mislima kao anđelom u sebi Ovaj Božić za ništa mjenjao nebi Pahulja otopljena na dlanu mu putuje linijom života Ono što na tebi voli nije samo prolazna ljepota Ni pogled u  kome tope se neba Taj pogled koji njemu treba Osmjehom dodiruju se planine na sjeveru svijeta…


svaki dan isto sivilo života svaki dan isti je**ni ljudi, iste ulice,iste navike, samo nema nikog da me probudi! da me probudi iz ovog sranja od života, da me makne iz svakodnevnice, da ne šljakam po čitave dane, bez slobodnog dana, za smiješne dnevnice! i hodam sama, tom cestom bez srama, a znam da me…


Ha ha ha ha Smijala se I s njom njeni zubi Njeno grlo grleno Tijelo puteno Dok se odmicala Pa okrenula haljinu U krug, reče Nek se vrti! Pa podigne noge Mokra sva od strasti Baca cipele Jednu Drugu Rukavice Košulju Rukave Nek padaju Po podu Nek se vuku Haljine i grudi Mjesečeve miljenice Sestre…


Navukli smo zastore na oči i gledamo kroz prozore predrasuda i mržnje mrzeći druge mrzimo sami sebe i odbacujuči nekoga što je drugačiji odbacujemo činjenicu da smo i sami drugačiji. A opet da smo svi na kraju isti i nema smisla ta mržna jer je to samo tama. Čovjek čovjeka što da povrijedi? skinimo veo…


Una

Kao jedan od mnogih, previše tvoj, a premalo svoj. Malo toga mi preostaje, al’ kad te vidim, snjeg se topi, sunce postaje. O, dobri Bože, molim te, kad se nebom spuste zavjese od noči. Moliču te za dobre dane, za malo pomoči. Kada gledam put oblaka, želim da volim te, i uvjek tiho tiho molim…


Kad su svi vjeru u tebe imali, ja nisam vjeru u tebe gradio. Nisam te gledao ni u srce primao, za tebe nisam vremena imao. I zato sada duh mi pada, ne znam gdje udaram. Oći svoje ko besjajne žiške tiho oborim, i samo jedno sebi govorim. Dao bi sve što imam, za par godina…


Šta to gledam sa očima punim sreće, pitala si u moje oči zagledana. U nebu vidio sam utjehu, duh me nosio na mjesta prelijepa, koja mirom obiluju ko slapovi. Šumilo je nebo tihom vatrom oblaka, tanke su niti svjetla zadnjom snagom njezno tamu gonile i lađe što ih vjetar nebom tjera su tonole. A po…


U stanju sam napisati pjesmu Evo, jutros Napisala sam jednu O vremenu kakvo je bilo O godišnjem dobu I  kažem Snijeg pada Vani –5 Sjedim i gledam Raspuknutu granu pod ledom Tvrdoću njenih grana Grije me čaj Udobnost ovog dana Dok promatram zimu Kroz prozor svoga stana