svaki ugao zgrade ivicu kade, mesec sto dan vam krade ljude sto rade, zapazen kao smetnja i sad me brisu, predstavljam mesec mlad i hladnu kisu, sve to u stihu shvataju me samo sanjivi, 3 smena i parce cokolade da me zasiti, ovo je proza u tisini negde pred zoru, ima mirise na kaffu crnu…


Nije to ljubav draga… …uzalud se nadaš… …toj ludoj spoznaji… …što te guši i dok spavaš… Nije to ljubav mila… …samo brkaš nježnost s grubošću… …strast s tugom… …želju s glupošću… Nije to ljubav… …to je samo riječ… …koja potekla s tvojih usana… …može samo peć… Ne, nije to ljubav… …ne zovi to tako… …treba…


Razbijamo sante odnosa… …koje nas u biti griju svo ovo vrijeme… …nikako pritom da dokučimo… …što nam žele reći ruke nijeme… Ispravno čitamo putokaze… …a stalno putujemo u pogrešnom smjeru… …i ponizno se klanjamo ljubavi… …prema kojoj baš i ne gajimo vjeru… Da li je dovoljno to što smo odvojeni… …što se trudimo ne misliti…


Danas sam si zašila sunce na prozor Da otjera sve te kapi kiše koje nastanile su se tu. Bilo je zlatno-zelene boje, s crvenim zrakama, kao sjenama. Pomogni mi, pomogni, sunce, da ne ostarim sama. Da ne umrem dok kiša lije.


Kosti s neba padaju, Kao lišće ujesen. Ljudi u čudu gledaju, Dok kosti se redaju, redaju. .. .. A on čeka da bude uznesen. .. .. Njegove kosti su to bile, I sad samo čeka da ga prime U onaj svijet gdje su dobre vile I gdje vladaju onozemaljske sile, Ni o čem drugom on…


Zora je. Tebe nema. Neki prasak u glavi Sa zvukom hrđajućeg čelika I pijeska izvitoperene plaže Kotrlja se niz um. Čekam te. Ne dolaziš. Još jedna noć Probdjevena u samoći ubrzanoga pulsa. Želim nestati, ali ne umrijeti. Ptice me vraćaju u realnost. Na ulici tišina. Pokoja tupa bol u prsima, Da se nađe. Škripanje u…


.. .. Ruši me, kao kulu od pijeska, Kao nepostojeći drevni grad, Kao val kad udari o hrid, Kao neki odvratan neopisiv smrad. Kao požar u pustoj šumi I grom kad nebom zagrmi. .. .. Tako ruši me stvarnost mog života… Gdje je ljepota, gdje je ljepota? Gdje je nestala sva silna sreća i dobrota? .. .. Oni…


Svaki čovijek ima neki svoj čošak svaki čovjek ima neki svoj zid svaki čovjek  ima neko svoje mjesto vrlo važno mjesto, mjesto gdje plače. Moje su mjesto srušili  neki ljudi srušili sa zemljom ga sravnili i zato svakog dana pred zidom njenim stojim čekam i plačem. Svaki čovjek ima mjesto svaki čovjek ima neki svoj čošak svaki…


Nisam tu da govorim o tim stvarima samo bih napisao koju riječ Nema me tamo gdje ptice slobodno lete sve je ostalo u pogledu njenom. Ne želim biti ciničan ne tražim utjehu već ostavljam svoj trag u njenom zagrljaju…


Kiša nad gradom, a grad u noći Grad ispod kiše, meni ne znam kamo je poći Nebo tamno kao pokvareni svjetionik A duša mi kao odbjegli zatvorenik Što progoni je nemir Korak sam po korak dok mislima tražim uporište Sjajne od kiše ulice moje su prazno prizorište Za kraj poželim tramvaj bez voznog reda, karte…


Zar da se opet sjetim? Zar nije vrijeme da odletim sa ovog zgarišta od tisuću ničeg i ništa? Zar da dozvolim opet da se rijeke razliju u meni Da se otope  lanjski snjegovi i strahovi zaboravljeni?


Tamna noći svoje gnijezdo svila, studen lahor  šumi kroz tišinu, noćna sova iz zvonika huči u spokoju malo mjesto spava. Noćna straža besmrtnih duša neba, krijući se tamnom noći luta, crne harfe sviraju za duhom a on vreba kroz noć smrt doziva. Obgrlio gnijezdo mrežom paukovom, kome da pokloni osmjeh sudbe strašne, da mu dušu…


Kao slučajno sam te pogledao a ti, ti si baš tada kao slučajno gledala u mene kao slučajno sam te dodirnuo a ti ,ti si baš tada zastala, i bili smo licem u lice kao slučajno sam te držao za ruku kradomice da nitko ne vidi a ti ,ti si me gledala ravno u oči…