svaki ugao zgrade ivicu kade, mesec sto dan vam krade ljude sto rade, zapazen kao smetnja i sad me brisu, predstavljam mesec mlad i hladnu kisu, sve to u stihu shvataju me samo sanjivi, 3 smena i parce cokolade da me zasiti, ovo je proza u tisini negde pred zoru, ima mirise na kaffu crnu…


Nije to ljubav draga… …uzalud se nadaš… …toj ludoj spoznaji… …što te guši i dok spavaš… Nije to ljubav mila… …samo brkaš nježnost s grubošću… …strast s tugom… …želju s glupošću… Nije to ljubav… …to je samo riječ… …koja potekla s tvojih usana… …može samo peć… Ne, nije to ljubav… …ne zovi to tako… …treba…


Razbijamo sante odnosa… …koje nas u biti griju svo ovo vrijeme… …nikako pritom da dokučimo… …što nam žele reći ruke nijeme… Ispravno čitamo putokaze… …a stalno putujemo u pogrešnom smjeru… …i ponizno se klanjamo ljubavi… …prema kojoj baš i ne gajimo vjeru… Da li je dovoljno to što smo odvojeni… …što se trudimo ne misliti…


Danas sam si zašila sunce na prozor Da otjera sve te kapi kiše koje nastanile su se tu. Bilo je zlatno-zelene boje, s crvenim zrakama, kao sjenama. Pomogni mi, pomogni, sunce, da ne ostarim sama. Da ne umrem dok kiša lije.


Kosti s neba padaju, Kao lišće ujesen. Ljudi u čudu gledaju, Dok kosti se redaju, redaju. .. .. A on čeka da bude uznesen. .. .. Njegove kosti su to bile, I sad samo čeka da ga prime U onaj svijet gdje su dobre vile I gdje vladaju onozemaljske sile, Ni o čem drugom on…


Zora je. Tebe nema. Neki prasak u glavi Sa zvukom hrđajućeg čelika I pijeska izvitoperene plaže Kotrlja se niz um. Čekam te. Ne dolaziš. Još jedna noć Probdjevena u samoći ubrzanoga pulsa. Želim nestati, ali ne umrijeti. Ptice me vraćaju u realnost. Na ulici tišina. Pokoja tupa bol u prsima, Da se nađe. Škripanje u…


.. .. Ruši me, kao kulu od pijeska, Kao nepostojeći drevni grad, Kao val kad udari o hrid, Kao neki odvratan neopisiv smrad. Kao požar u pustoj šumi I grom kad nebom zagrmi. .. .. Tako ruši me stvarnost mog života… Gdje je ljepota, gdje je ljepota? Gdje je nestala sva silna sreća i dobrota? .. .. Oni…


Svaki čovijek ima neki svoj čošak svaki čovjek ima neki svoj zid svaki čovjek  ima neko svoje mjesto vrlo važno mjesto, mjesto gdje plače. Moje su mjesto srušili  neki ljudi srušili sa zemljom ga sravnili i zato svakog dana pred zidom njenim stojim čekam i plačem. Svaki čovjek ima mjesto svaki čovjek ima neki svoj čošak svaki…


Nisam tu da govorim o tim stvarima samo bih napisao koju riječ Nema me tamo gdje ptice slobodno lete sve je ostalo u pogledu njenom. Ne želim biti ciničan ne tražim utjehu već ostavljam svoj trag u njenom zagrljaju…


Kiša nad gradom, a grad u noći Grad ispod kiše, meni ne znam kamo je poći Nebo tamno kao pokvareni svjetionik A duša mi kao odbjegli zatvorenik Što progoni je nemir Korak sam po korak dok mislima tražim uporište Sjajne od kiše ulice moje su prazno prizorište Za kraj poželim tramvaj bez voznog reda, karte…


Zar da se opet sjetim? Zar nije vrijeme da odletim sa ovog zgarišta od tisuću ničeg i ništa? Zar da dozvolim opet da se rijeke razliju u meni Da se otope  lanjski snjegovi i strahovi zaboravljeni?


Tamna noći svoje gnijezdo svila, studen lahor  šumi kroz tišinu, noćna sova iz zvonika huči u spokoju malo mjesto spava. Noćna straža besmrtnih duša neba, krijući se tamnom noći luta, crne harfe sviraju za duhom a on vreba kroz noć smrt doziva. Obgrlio gnijezdo mrežom paukovom, kome da pokloni osmjeh sudbe strašne, da mu dušu…


Kao slučajno sam te pogledao a ti, ti si baš tada kao slučajno gledala u mene kao slučajno sam te dodirnuo a ti ,ti si baš tada zastala, i bili smo licem u lice kao slučajno sam te držao za ruku kradomice da nitko ne vidi a ti ,ti si me gledala ravno u oči…


Kao da idem uzvodno Moj put je sve uži Još malo pa neće biti mjesta Za nikoga pored mene Ali još uvijek ima nade Da mi se netko pridruži Da mi da razloga Da opet nizvodno krenem Prema ušću sreće Preko otoka ljubavi Kroz kanjone slave I jezera mudrosti Da me držiš za ruku Da…


Putujem kroz život Nigdje ne stajem dugo Jer znam gdje god dođem Ti me uvijek pratiš Tugo Kada pomislim da ću je zgrabiti Sreća se naglo okrene Tu nastupaš ti moja Tugo I opet sve nadolje krene Ali zašto sam ti toliko drag? Zašto sam ti poseban? Ma pusti me da živim Tugo Pusti me…


Još mi se ne ustaje Uronjen u toplinu misli koje me okružju, A sve su tvoje, Sanjam … Još mi se ne putuje s oblacima zbilje Još moje zastave nisu spremne Još mi se ne polazi u ovaj svijet bez snova Već sanjam Da sanjam Kako me sanjaš U svome kutku tame


Ponesi me i okupaj u rijeci kojom protječe nježnost Uroni me duboko da izgubim dah Kada me podigneš dopusti da udahnem snažno Da iz mene izađe sav strah Riječima, pogledom, usnama me dodirni Da osjetim tvoju ljubav kojom me čuvaš od tuge Samo na tren svojom se dušom uz moju stisni Jer znam naše se…


Potamnilo je lice moje, sve je manje smijeha Rekli bi da je razlog došao iz ovoga svijeta Ali ono što ga oblikuje, dolazi iznutra Jedna ljubav prava… bez koje ne vrijedi sutra Možda nikad nećeš znati koliko sam nesretan I kako mi kad te sretnem srce zaigra Možda ne znaš da sam glumac i da…


Još jedna noć bez sna još jedna noć nemirna samo slike pred očima isprekidane drhtave ispucane ko u nekom starom filmu od Chaplina bez ijednog zvuka bez imalo tona. Prvo vidim pramenove iz mraka što zasjaje ko par zraka svijetl ko sunčana nit pala u bunar, onda opet samo mrak Iščekujem ta jutra iščekujem nju…


nestala su godišnja doba izgubili se mirisi i boje po kojima sam ih znao dani rasuti s niske bez imena i redoslijeda patvorine bisera koje nemarno skupljam gdje nekada bilo je mjesto moga života. u ovo vrijeme sve promatram bez da se divim ili radujem više bez osjećaja da želim biti sam ili da tugujem…


umorile su me sve te plutajuće misli u toplom moru ravnodušnosti kojim brodim bez napora i vješto izbjegavam sjećanja trudeći se da dane ne napusti dosada iako su svi ulazi u ovaj svijet sklopljenih očiju ostavljeni bez nadzora jer nema potrebe da ikada više zadrhtim i razloga da poglede ispirem suzama. iz malih doza tek…


bila si meka, k’o pesma u 4 stiha,, koju sam cuo tad i vise nikad, bila si ispad, mojih planova u startu, bila si moj vesnik proleca u martu, bio sam mlad ali znao sam da osecaj, koji sam osecao ni na sta ne podseca obecan….. zora jos svice, ko zrtvu predacu misli telo i…


pogledaj me. koža i duša mi prehladne za dodir. u znoju svog nespokoja dok tonem kažem si diši pa nekako preživim i ispod mesa napinjem srce a ono udara me. umjesto krika šapćem: šuti, pusti, ne diraj me mogu sam pa putem posrćem kroz mrak i pitam se oholo što ti zapravo želiš od mene….


Pusti riječi da leže razbacane po sobi u nemirnom ritmu stiha I neka svira Nepočin. Pusti da kiša zvoni kapima po staklu neka to bude zadnji čin u ovom paklu ljubavi. Pa kad stigne jutro bisernog sjaja isprani od grijeha sjednemo pred vrata raja i umremo od smijeha Ti i ja.


Gledala sam jesen kako gori u požaru boja u pozadini mora. Zlatno na podlozi zelenog crveno poškropljeno žutim razliveni med sa mirisom naranče Tovari lišća gorjeli su vatrom jeseni Vjetar je nosio pepeo duginih boja A onda se Sunce kao raspukla dinja sunovratilo u u ponor i nestade svega Samo je ljubičasto nebo dogorijevalo tišinom.