Tuk-tuk-tuk-tuk! Ja sam pero djetlić, šaren sam ko pjetlić, radim samostalno, šuma mi je skrovište moje malo lovište, bukva je moj stan. Znam sve staze, gdje mravi prolaze…


Ne čujem vaš i svoj govor, ne treba mi pamet, kaže mi malo dijete prepušteno sebi. Ne želim više da čujem ni buku u glavi ni rečenice, brojeve i misli. Već dugo kad šutim nešto lijepo pjeva u meni. Ne želim ništa da učim, ne želim ništa da razumijem ni upamtim od mrtvog glasa.


Sve staklene zvijezde lijepote i sreće prašini su treptale nepočišćene sobe. Krevet raspremljen, vrata zatvorena, čaše su prazne, flaša razbijena. Lud od radosti, bio sam mrtav pijan, i ti mrtva pijana, gola u mom zagrljaju.