Krov

Sedimo na krovu neke šestospratnice I gledamo u svetla našeg grada I svetle naše oči I svetli moja nada   Nada da ćes se u jednom Pravom trenutku Kad se mnogo zapričam Okrenuti ka meni   I staviti svoje drhtave usne Na moje izgrižene I da će taj poljubac   Trajati baš onoliko Koliko treba…


Budi srećan dok dišeš, Ponekad je i to teško, Kao da zaboraviš. Ne plaši se, Zar i o tome moraš razmišljati? Život je prirodan, Prepusti se. Ne plaši se, I kada sve je strašno. Život je pakao, Prepusti se Ne plaši se. Navikni se. Otupi. Živi.


Bila je poznanik mojih snova. Prolazila je svake noci . Da sam znao tko je mozda je ne bih ni pustio da udje i da stoji. Spavao bi po cijele dane samo da je duze gledam. Blatnjavim ulicama trazio te oci zelene . Svaku bih gledao ali naravno nisam je nasao. Trazio sam tako godinama…


Udahnula je život riječima, Koje harmonično zaplesaše uz melodiju njena glasa, Pa odletješe nalik maslačkovim padobrancima u svijet, Noseći duše njene ljepotu…


U tvome kutu svemira je ljepše, Znaš preobraziti tamu u svjetlost, Nacrtati mi osmijeh iz jednog poteza, Korov koji raste u meni pretvoriti u cvijeće, Obuzdavaš moje demone jednom riječju, Ali nisi gospodar moje duše, niti si uzimaš to pravo, Jer nakon svega pustaš me, ne tražeći ništa zauzvrat.