Negdje između sna i jave, čuše je. Čuše njen urlik, njeno zavijanje – poziv. Ćutiše oni njenu bol, grozomornu bol,  Prolaziše im kroz tijela kao da je njihova, U naletima grčevitim, Stežuć’ im se oko srca,  poput užarenih obruča. Sad već potpuno budni, ujediniše se, Stavivši svoja srca uz njeno – postadoše jedno, Bol se…


Pala je, Razbila se poput keramičke zdjele. Svaki njezin dio, Dalek od ostatka, Poprimio je novi oblik, Izgubio svrhu. Nježnim rukama, Skupio je njezine djelove. Strpljivo, Slagao ju je kao puzlu Te stvarao novu cjelinu. Pukotine, Poput ožiljaka, Šarale su njezino biće. Osjećala je djelove Koji nedostaju, Fantomski udovi zamjenjeni Zlatom i srebrom. Popravio ju…