Bijelom maskom skriva ljuske Što spokojno urastajuju pod kožu Usmjeren dah u sumrak beskraja Mrtvih prstiju nad tijelom ispruženih Centrirana, u sjeni praznine Zvuk tišine ispunjava sobu   Od žice videovrpce vise Crnobijelih krajolika prošlosti Lancima vezana o sva tri kuta Trokuta zavjere   Dok ruke proždire bljedilo Plače samoća nevidljivih burmi Za starim arkama…


Kao isprazni duh ovo pišem I to sve predstavlja veliki simbol “ništa”   U osjećaju bezvrijednosti i melankolije   u uzaludnom traženju mira ,sklada i monotonije   U ispraznom svemiru tražiti punoću – to je ludost   Jer u ispraznim ljudskim srcima Oni imaju mjesta samo za sebe