Nisam zabrinut za ništa, sjedim lijepo, strpljivo, kao u svom stanu. Ne moram ići na posao, ali moram raditi. Neka moje tijelo obavlja posao, mogu raditi i kod kuće. Ne mogu podnijeti ove noći same, ne treba mi objašnjenje. Šef sam i kod kuće! Samo trebam tebe, ne možeš otići! Pokupi plaću za mene! Osvrni…


Sreo sam je na ulici točno ispred bara, sa mnom je podijelila pivo dok je njezin brat svirao gitaru. Svirala je violu u irskom bendu, ali zaljubila se u Talijanca. Poljubio ju je u obraz, onda ju je primio za ruku i rekao je da želi plesati! Dovela je Marka kao goniča, Petra za zabavu,…


Ljubav zadržavam na fotografiji, napravio sam ta sjećanja za sebe, gdje se moje oči nikad ne zatvaraju. Ljubav ponekad može povrijediti, tada postane jako teško,  to je jedino što znam. Napravio sam ta sjećanja za sebe, srce mi nikad nije slomljeno, vremena su zauvijek zamrznuta. Tako me može to zadržati, nikad neću biti sam!


Visoko ili nisko, ići ću gdje god ide veliki val. Kad bih mogao, onda nebi potonuo pod njega. Možda ću saznati, način da se jednog dana vratim. Ako padne veliki val na sve nas, onda bi nas i sve potopilo! Nadam se da je netko tamo, tko me može vratit.


Ti si svjetlo, ti si noć, ti si ljek i moja bol, ti si jedina stvar koju želim da dodirnem. Ti si groznica, nije me briga, zato što nisi tamo bila! Dozvoli mi da uzmem tvoju prošlost, možeš vidjet svijet koji te doveo. Voli me kako želiš, gubim se, nestajem van! Svaki centimetar tvoje kože…


Osjećam svoj put kroz tamu, vođen mom srcu. Ne znam gdje će mi putovanje završiti, ali znam odakle će početi. Moj život će proći pored mene, ako ne otvorim oči. Pokušao sam nositi težinu svijeta, ali imam samo dvije ruke. Nadam se da ću imati priliku putovati svijetom, makar nemam nikakvih planova. Želim da zauvijek…


Osjećati se tako tanko, kao kuća od karata. Jedan udarac i vatromet, jer u meni ima iskre. Samo moram, upaliti svijetlo, neka se sjaji vatromet. Pokaži mi što vrijedim, kao što pucam preko neba. Hajde neka boje praska, budu šarene kao duga. Srce će mi zasjati, kao munja.


Biti oprezan, to je najveći zadatak glazbe. Pronaći mjeru tišine, to je samo početak glazbe. Šutit prije svih, tek to je konačna glazba. Tko gospodari svojim uhom, i svojim osjećajima taj pripada glazbi.


Vidim lovca na kraju šume, u ruci drži nož i nešto psuje. Čeka on da ulovi nešto, makar ga medo proganja vječno. On sebi reče: „Neću kući, idem hvatat, makar morao sada plakat.“ Ej moj lovče nemaš sreće, uzmi pušku jer ulovit, nikad nećeš.


Pronađeš prijatelje isto kao sebe i staneš tako i ne vjeruješ u mene da ima neko kao ti isti na ovom svijetu. I ne znaš koliko istih, za susret sa tobom baš kao ti se spremaju. I ne znaš tko su kao ti divni i što su suzama jastuke vlažili.


Napila se spužva hladne bistre vode, pa u razred ploču obrisat ode. Kad na ploči djeca nacrtala zeku, pored kuće na njivi uz rijeku. Spužva opet suha koda je kruta, pa će skočit u vodu da djeca ploču obrisat mogu.


Na pijesku moga vrta, razljevano sve u zlatu, po sunčanome satu zrak jedan s neba svijetli, i ravnodušno crta put zemlje i vijek ljudi. Vinograd moj strani, i trešnje već u cvijetu, odozgo u čas rani zazori cijelom svijetu.


Tuk-tuk-tuk-tuk! Ja sam pero djetlić, šaren sam ko pjetlić, radim samostalno, šuma mi je skrovište moje malo lovište, bukva je moj stan. Znam sve staze, gdje mravi prolaze…


Ne čujem vaš i svoj govor, ne treba mi pamet, kaže mi malo dijete prepušteno sebi. Ne želim više da čujem ni buku u glavi ni rečenice, brojeve i misli. Već dugo kad šutim nešto lijepo pjeva u meni. Ne želim ništa da učim, ne želim ništa da razumijem ni upamtim od mrtvog glasa.


Sve staklene zvijezde lijepote i sreće prašini su treptale nepočišćene sobe. Krevet raspremljen, vrata zatvorena, čaše su prazne, flaša razbijena. Lud od radosti, bio sam mrtav pijan, i ti mrtva pijana, gola u mom zagrljaju.


Sinoć sam, jadna ja, Sanjala tebe ponovo Kako mi grizeš usnu I kako mi stiskaš ruku I kako me pakleno gledaš I šapućeš moje ime Sinoć sam, glupa ja, Plakala zbog tebe ponovo Jer sam se setila Mirisa tvoga parfema Koji je ostao na onom duksu Koji si mi dao Sinoć sam, prazna ja, U…


Krov

Sedimo na krovu neke šestospratnice I gledamo u svetla našeg grada I svetle naše oči I svetli moja nada   Nada da ćes se u jednom Pravom trenutku Kad se mnogo zapričam Okrenuti ka meni   I staviti svoje drhtave usne Na moje izgrižene I da će taj poljubac   Trajati baš onoliko Koliko treba…


Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, nemoći dotaći taj mir u sebi? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, lutati od grada do grada, od kuće do kuće, od kontinenta do kontinenta? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, skupljati torbe kao jedine vjerodostojne pratioce života svoga? Znaš li kakav je osjećaj, Ratniče, kad te ljudi dave…


Gledam zemlju svoju, Duboko u njoj teče krv moje krvi. Da, ta krv koja teče i koja je tekla, Tekla vjekovima, u starinama i danas, Ona krv prosuta iz razloga svetog. Svetog… ali prokletog. Krvi moje krv, crvena i vrela, U srži zemlje teče, a na njoj plovi jedna, Jedna jaka čežnja, čežnja roda moga….


Ovo je pismo koje škica moju nepostojeću kćer. Ovih dana osjećam i previše pa ne znam kome da se obratim. Zato slušaj ti, čudo nepostojeće. Ti si ona koja pravi oblake od šećerne vune. koja briše svaki tužan kraj u pričama. Po tvojoj logici, bolje je kad priča nikada ne završi. Godinama ćeš gledati svoje…