Prvi put kad sam osjetio da sam u suštini životinja mislio sam da je u meni umrlo nešto „čovječije“. Sada, kada nedvojbeno znam da sam u suštini životinja mislim da čovjek u meni nikad nije bio življi.


Daleko od očiju i kandža starih harpija Crne mladež – glasine što na vrat se pope, Jedno djetinstvo ko plamičak se izvija I pšenicom komeša mališanske stope. Aferim! Propalica tuga ašićare ispija Ćutljive čaše, kaharli boli da se stope Dok graja se smijehom družine opija I prsti se sami u dlanove sklope. Dok u jednom…