[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Voli taj povik, taj urlik imena njena,

Stijene što lomi, ona samo je žena.

Laž, nabijena joj u glavu, kao udarac života

Koji primio bi za nju… Zavijen u tmini.

 

Križ što nosi na svoj bi prebacio,

Misliš da mi je teško? Ma sve bih porazbacao,

Vojske vaših riječi, te šapate mračne,

Do nje ne bi došli… Preko mene živoga.

 

U vatru ognjenu svoju ruku bi stavio,

Ako to je lijek srcu za život što sam pravio.

Da trenutak otkuca te sekunde sreće

Gdje život počinje… U tebi što čitaš.

 

Pustio sam duše i zlokobne misli,

Da lete svuda, moja duša se čisti.

Ali u njoj nema nje, tek obrisa joj ostaje,

Što je sivilo života… Kad ljubav caruje.

 

I nikome ne dam, hlad sjene svoje,

Zubima ju čuvam, tamo njeno je moje.

Slova joj sjaje, u tamnici života moga,

Taj zagrljaj što pamtim… Moć je u nama.

 

Prolome se oblaci, na svaki pogled njeni,

Na usnama njenog pozdrava, dodiri su sneni.

I ostavljaju traga, oh urežu se strasno,

Zauvijek u meni… Dok bez daha ne ostanem.

 

Zato gromovito udaram, šaka će pući,

Pući će i život, što boli na duši,

No nikako bez veze, ja druge ću dići,

Ta strast što živi… Što gleda smrt u oči.

 

Dozvoli mi da ti kažem, što u meni sjaji,

Kad glavu prisloniš mi na prsa, gdje su osjećaji pravi.

U trenutku gdje mačevi, tope se u ruci,

Što znači voljeti… Možeš li osjetiti?

 

 

 

 

 

 

 

Autor Mikić - Vučak Mario

Volim pisati i stvarati u svim oblicima.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting