[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ta riječ,

kad ne izađe iz mene

u datom joj trenutku,

ostane unutra

trunuti i smrdjeti,

raspada se,

dekompozira,

prosiplje u meni

te oštre iglice,

ubija njima stanice,

i tada kažem

da nešto u meni umire.

Sve više riječi

i slika

u meni umiru,

ostavljaju mi taj očaj –

svijet (cijeli svijet)

zarobljen u meni

i ne mogu ga osloboditi,

i ne ponavljaju se…

moje misli, riječi i slike.

Kad bih bar mogla iskopati

tu riječ

iz nabora sjećanja,

vrativši je na površinu,

balzamirati je,

sakriti od zaborava,

dostojanstveno da blista

kako svaka riječ zaslužuje.

Posted by sweet sweet

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting