T.

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jedan tren sebe uvjeravam

Srcu zapovijedam

Očima napominjem

Da ona, sada nije više važna

 

Netko drugi već je ima

U mislima, dodirima, pogledima

Tako svejedno je

Ona moja bila nije

Ona moja neće biti

 

Glupe su riječi

Nadanja, isprazne fraze

Kako sudbina uvijek svoje spaja

Kako na kraju svojoj ljubavi se vraćamo

 

Više u to ne želim vjerovati

Ne želim kroz tuđe riječi na svijet gledati

Ljubav u njenom imenu

Za mene nije spremna

 

I ne puca sve

TIjelo drži se

Sve dok u njegovom zagrljaju ja ju  ne ugledam

I smijesak lazan drzim

Zube stiscem

A u sebi gorim

 

I leđa okrećem, odlazim

A u koraku za masom zaostajem

U mislima svojim ja se gubim

I po sjećanju

Kao po albumu prevrćem

Al tužno je

Što njene uspomene, slike i riječi

Tako pusto i prazno izgledaju

 

Ponekad pitam se

Kažnjava li me Bog il sudba

Za ljubavno zlo naneseno

Tako što dio mene odvlači

U tuđe ruke odvodi

 

Nikad pričama nisam vjerovao

Njenim riječima sam se branio

Osmijehom, crne misli odbacivao

Ali prazno, pusto postalo je sve

Kad ona u njegovom zagrljaju

Zablistala je kao nikad dosada

 

I nikad je nisam imao

A u srcu moja je bila

Nikad je nisam ljubio

A tako sam na nju padao

 

I nitko me neće shvatiti

Kad ću samo zaplakati

Kada ću oči zatvoriti

I njeno ime izdahnuti

 

Suza će u pod udariti

Ali ona to neće znati

Niti će ikad saznati

 

P.S čuvaj onaj smiješak koji je svijet najlijepšim bojama ukrasio, ne dopusti suzama da tvojim pogledima robuju, a ja ću te uvijek u masi osjetiti, ja ću te uvijek prepoznati, ja znam da ću te uvijek voljeti

 

tvoj najdraži – kako si mi nekad govorila i po obrazu me gladila

 

 

 

 

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting