[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Prijeći preko svega srce nikad ne može,

uzalud sam držala te prolaznikom.

Kada vidjela sam da se dodiri mi množe,

srce vječnim zaplakalo krikom

 

pa sad ne znam da li može biti važno

ne gledati Boga svojim licem,

da li smije sakriveno oko vlažno

prevariti bilo koga kičem.

 

Istinskim je riječima prekasno za bijeg,

dugo već tu spoznajem baladu,

a ne nosim na sebi takav stijeg;

zaboravila sam silnu želju moju mladu

 

prokrčiti velike puteve i ogromne šikare,

a ipak sve to nestaje preda mnom.

Sad su življe riječi koje su se sricale,

sad se bolje vidi u tunelu tamnom.

 

Sigurno je to zbog boli,

ona nije javljala se zbog te tame

nego zato što se svjetlo tuda proli,

svjetlo iz sveg srca i sve duše same

 

koje gledalo je izgubljeno u sav mrak.

Okrenuh se nutarnjosti i ugledam izlaz,

on se stvori ispred mene kao tanak trak,

a u srce još doteče svjetla mlaz.

 

Postepeno sam se odvikavala od drugih,

zanemarila sve ono oko moga plašta.

Ni sad ne bih rekla da ih nema grubih

i da sve je samo moja mašta,

 

ali u meni je svjetlo, još zbog tebe veće,

nitko ne može mi to zanijekati.

Često mi govorili su da ja imam sreće,

no ja ne mogu tu sada pričekati

 

da mi padne možda neki mrak na lice,

iznad mene samo nove procvale su lati

one ruže koja prosula je jednom svoje klice

u mom srcu što uvija oko tvoga svoje vlati.

05.09.2014. 20:23

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting