[Ukupno:4    Prosječno:5/5]

 

( ili kako sam prestala biti poetesa )

 

U mom svjetu stihovi su zaspali pod prstima
umorni od pokušaja,
razbijeni o grube zidove svih jutara osvanulih bez tebe…

Ponekad stih pokuca na prozor mog svjeta
ako zaboravim spustiti zavjese nakon što oči obojim čežnjom
i pustim pogled u svitanje…

Trnci u jagodicama zaškakljaju podsjećajući na prošlost
a ja prste zarobim u čahuru dlana,
navučem zavjesu na prozor,
okrenem leđa romantici
i zakoračim u mrak još jednog dana.

Autor shadea

Ova objava ima 8 komentara

  1. shadea…tko si?…tako mi je poznat tvoj nacin pisanja…
    zaintrigirale su me tvoje poezije…
    ispunjavaju me nekom neobicnom mirnocom i poznanstvom…
    kako je to moguce?

  2. A kako se poetesa opet vratila? Kamo odjedanputa, i kada, nestanu ti (mračni) dani koji koče izričaj i/ili ga čine (nekome) uzaludnim, besmislenim?
    Tvoje stiskanje prstiju, cijela zadnja slika, odustanak od izričaja, je … baš slika – ti slikaš stihovima za nas neke koji smo samo zapetljani u svoje misli, hvala ti:).

    Zadovoljstvo je čitati te ponovo shadea, srdačan pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting