[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Prošla su vremena kada sam te zvala,

prošli svi su dani kad su trajala ti sjećanja,

a prolazi još uvijek naše doba.

Da si prognanik za narod jedino sam znala

i da ćeš zaboraviti naša slatka vijećanja

koja držali smo u blizini Sveta Groba.

 

Pričaju da ovaj narod zarobljen je geografijom,

da su ovdje nikli svjetski isposnici i junaci

a ja vjerujem da i ti si isti.

Pričaju da prognanici uvijek nešto mute s mafijom,

zato ti još jednu prošnju u zazive baci

jer su tvoji zazivi od svega čisti.

 

Prognaniče sveti, s tobom ja sam nevinost ostvarila,

vidjela sam onu tugu i nostalgiju na svome,

a nisam te nikada izgubila.

Sad već moram reći da sam ostarila

dok ti moje srce viče “gdje si, o, moj dome”

i da bih te rado jednom izljubila

 

kad ti ne bi bio sasvim drugo biće.

Oduvijek si bio napredan, premudar,

uvijek izvan svega i po malo sam.

Nemanje mi tebe kao bol na kapke sviće,

sjetiti se tebe isto mi je što i udar

koji na me stigne k’o nevidljiv kam.

 

Nekad kleknem ispred Groba kao ovisnica,

jednako smo mrtvi mi za ovaj svijet.

Zato rado tamo zalazim.

Tada Bog mi šalje na tisuće drhtavica

i meni se kreće na daleki let,

ali tebe uvijek istog u sebi pronalazim.

21.02.2016. 18:07

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting