[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Najradije bih se zavukla u rubove koverte

da njome doputujem do nekog toplog

poznatog sjevera

gdje me čeka nevjerica trenutka

kad sve ptice s trga u isti mah

polete prema bijelom oblaku zvijezda.

 

Jer čuvam za tebe poljubac ispod imele

i sve samotne kolosijeke bježanja

do tvojih još dodirom neoćutjelih koralja

i plavih ledenih ruža

dok se u glatkoći vrhova prstiju krije

moja pitomost divljih orhideja.

 

I nitko neće znati

zašto kišom nebo je zajecalo

a sve tišine izgubile se u pijevu frule jutra

koje bit će ukrašeno suncem kao brošem neba

koje uspavano će se protezati po licima prolaznika

a u mom koraku dozivati kastanjete daljina

u plesu flamenga sudbine.

 

 Ostaje mi čekanje….

kao još neotvorena škrinjica s blagom

kao neprocvjetana trešnja

kao zora što nakon neprospavane noći

sviće posve drugim bojama

još uvijek neprobuđena i neraspletena

jer povezale su je noći tolikim nitima

da sve postaje neraskidivo.

 

Ostaju mi staze…

koje vode do tebe…

 

Autor vila

Ova objava ima 13 komentara

  1. Vilo moja draga, pjesma je san snova…
    Vidim da završavaš mišlju da ostaje ti samo čekanje, ali ostaju ti i čežnje, i sanjanja u javi, ali i saznanje da staze ipak vode do njega…. i neka ti sve ptice sa trga polete u najljepšem trenutku…. i neka ti zora osvane u boji neba….
    LP

  2. Ostaje mi čekanje…

    Vila, kao da si pokušala ovim riječima na trenutak umiriti sve strasti koje junakinju iz tvoje pjesme ipak potiču na kretanja… ususret voljenom.

    Sviđa mi se kako neke stihove oblikuješ tako da tvoj čitatelj ima mogućnost izbora, kojim putem krenuti 🙂

    Lijepo kao i uvijek do sada i želim ti svako dobro u Novoj !

Odgovori

Subscribe without commenting