[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sada je sivo, jesen je opet.
Cak je i ona sarenija od nasih misli,
pa beton boji liscem zutim.
A mi cutimo.

Cutimo jer previse znamo,
previse reci imamo.
Al’ ko ce to cuti?

Svi tako misle i sami
na kraju dana ostanu.
Medju ljudima duhovi postanu.

Rijeci su moje molitve.
Bas ove rijeci.
Moja publika je nesto tamo, na kraju svijeta.

Ipak negdje to postoji,
sto ce mi reci da nista sto covjek
od srca napravi nije uzalud.

Tracak nade jos lebdi
u svjetlosti zvijezda
koje sam gledao sa naseg balkona.

Ipak se sreca mjeri srcem.
Al’ mozda se moje smanjilo.
Voljecu te tuzne pjesme dok se u
u dusi ne bude razdanilo.

Svako je sam, al bitno je sta u sebi imamo.
Niko nista nase nema,
u dubini, u praznini.
Ali mozda negdje na kraju svijeta..

Posted by Chokee

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting