[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

(Dobriša Cesarić, 1951.+ tomisl@v 26.12.2018.)

Šutnjom, o šutnjom uči me svemir:

Kretanjem planeta i svjetlom (iz) dubine.

Ali tama, mi govori bezglasom istine:

„Kada se ništa ne vidi, i svjetla nema,

U mraku istine, samo bitak – drijema.“

Zvijezde, o zvijezde, priča mi žarko Sunce.

Pokazuju da žive, svjetlucanjem iz daljina.

Tek nebo ih tamom uzdiže do visina.

U mrkloj noći, pričajući o nekoj prošlosti,

U svjetlo vremena, baca kaplju radosti.

Teško, o teško šapne mi zemlja:

Trackanjem stopa i glibom blata.

Al kamen zvonkim glasom od zlata

Priča: zašto smo tu, na ovom planetu.

Podsjeti nas: „da smo sami na svijetu.“

Huči, o huči u misli vjetar;

Povijanjem grana i kovitlom trave.

Al’ tek Sunce kaže oku stvari prave:

I kada je zima i sve se bijeli

Tada u snijegu vidiš život cijeli. (tomisl@v 26.12.2018.)

Tiho, o tiho govori mi jesen:

Šuštanjem lišća i šapatom kiše.

Al zima srcu govori još tiše.

I kada sniježi a spušta se tama,

U pahuljama tišina je sama. (Dobriša Cesarić, 1951.)

Lako, o lako oblacima na nebu;

Vjetar piše čiste bijele rečenice.

Al plavet neba sve ih izbriše

I kada svijetli to hladno plavo,

To zima (života) priča bajku zapravo. (tomisl@v 26.12.2018.)

Posted by tomislavcroata

This article has 10 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting