[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Šutnja u meni kad progovri

i ruke stanu činiti ono čega se stide,

i kad budem koraćao korakom izgubljena čovjeka

Da li češ me tada jarko trebati ?

pod ovim nebom kad stanem kidati

sve te okove gvozdene

i sa lica trgati bolne naslage sudbine.

Da li češ tiho šapnuti moje ime ?

Kad me ove kaldrme hladne čaršije progutaju i

na dušu i tijelo navale kao psi lutalice

da je kidaju.

Hoće li me spasiti tvoje oći sigurne ?

I onda kada ne budem dobar ni sebi ni drugome,

kad budem sijenka od čovjeka

kojem divila si se,

kad me divlje beštije dovrše

i bace ovo tijelo poput ljušture

tu na kraju grada,

na deponiju umiruće civilizacije.

Na kraju puta u šutnji ostajem i pitam se:

Šta je značilo voljeti nekog poput mene ?

 

Posted by bandog

This article has 3 comments

  1. svi mi ponekad postanemo samo svoje sjenke, i svi mi pokažemo ponekad svoju tamnu stranu….jer svi ju imamo, a oni nama bliski i oni koji nas vole znaju kako nas vidjeti i sačuvati na pravi način.
    lijepo, lijep pozdrav

  2. Nevjerovatno.,skoro svi LjubiteLji poezije su prokLeti tom jednom cipeLicom LutaLicom u kojoj smo svi barem na trenutke prošetaLi izgubLjenim cestama …Stihovi koji me navode na razmisLjanje.,dakLe Lijepo …

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting