[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Zaboravljam te mirise ljetnje,
I već stojim na cesti sam,
Na mokrom pločniku sanjivo dijete,
Žudi za svitanjem iščekujući dan.

A kiše kao da su znale sve,
Pratile korake mojih lutanja,
Pustohod jedne poročne duše;
A prolazi, prolazi noć bez svitanja.

Lažljiva učtivost mekih usana,
Izgovara podle riječi osjećanja,
A meni i suza bješe dovoljna,
Za još podliju, istinu što ranjava.

Vrijeme nije nedokučeni mit,
Jedno juče zauvijek postaće,
Sve te usne, grudi, bezvrijedan stid,
Nesteće, kad život, jača smrt pronađe.

Dijete čudno gledaše prikazu,
Sneno pogleda i tiho reče:
“Jutra su lijepa, sve ona kažu,
sve što ti krije mirišljavo veče!”

I nijesam mogao što skriti,
Nek prođe noć bez pitanja,
I kiša nek samo nastavi liti,
A prolazi, prolazi noć bez svitanja.

Autor xyz

Odgovori

Subscribe without commenting