[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Po dogovoru, Dara i ja se
susrecemo na Zrinjevcu. Donijela mi je casopis
u kojem je objavljena njena velika antiratna “Poema”.
Radujemo se Darinom uspjehu…
perivoj pod ledom i snijegom svjetluca
na podnevnom suncu kao da je okicen bozicnim svjecicama,
iznenadjuje nas pojava dviju zena umotanih u deke, bijele
kao da su izatkane od snjeznih pahuljica.  Prolaze
i sjedaju na obliznju klupu.
U jednoj od njih prepoznajemo (zamisli!) VESNU PARUN

Hajdemo joj pokloniti cvijece, kazem , jedva cujno.  Ulazimo
u cvjecarnu… na policama i tezgama buketi i buketi krizantema,
dakako, samo bijelih.  Pomisljam da smo u beskrajnom groblju,
na Dan mrtvih.  –Sto cemo onoj drugoj, pita me Dara?
U tom trenu, u cvjecarnu ulazi Vesna, mlada, nasmijesena,
kosa joj rasuta po ramenima.  Mi, Dara i ja smo zatecene, kao to je
Vesnin stan , a mi usle nepozvane.  Pokusavamo objasniti
da smo joj htjele pokloniti cvijece.

Vesna nas tada obje cvrsto obgrli pa zaplaka.
Zaplaka, glasno ridajuci.

Budim se u suzama

(10.sijecnja, 2017.)
“Rijeka bez povratka”

Odgovori

Subscribe without commenting