[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Pjesma nježne grlice razbudila me,

note mi nebeske po trepavicama satkala.

Na duši se mojoj začula pjesma vječnog sastanka,

ona što srcu govori o mostu vječne ljubavi.

Udahnula sam život,

udahnula sam rajsku glazbu svečanu.

Rijekom Seine danas ploviti ću!

Sa anđeoskom povorkom pjevati ću pjesmu ljubavnu.

U ljubav vjeru vrati, molim te dušo više ne pati.

Potok budi u rijeku što ponire,

kraj mosta što izvire.

Uglazbiše se na mojoj duši riječi nečije.

Grlica napravila gnijezdo ispod mosta,

a meni ljepota i mir u očima osta.

I vidjeh leptira kako silazi sa planine,

miluje cvijeće što uz kameniti most se uspinje.

Sunce se rječicom lepezastom zrcali,

i oblaci u njoj putuju. Krije tajnu duboku.

I gle dok cvrčak pjeva akorde u travi,

moja grlica se javi da zapjeva mi o zlatnoj ribici.

Moju dušu posjetiše tajne krijesnice,

kažu da most su obasjale kao zvijezde nebeske.

I gle, netko moj smiješi se, sa mosta ljubavi cvijeće šalje mi!

Kazah nježno; dođi draga da te zagrlim!

 

Autor Ana Emanuela Šimunić

Ana (Emanuela)Šimunić, ,
Rođena Je 1983. Godine U Gospiću. Život Živi U Bilaju, Nedaleko Gospića.
Po Struci Je Ekonomistica Ekonomike Poduzetništva. Slobodno Vrijeme Posvećuje Poeziji, Koju Voli Još Od Ranih Mladih Dana. Kreativna Je, Obožava Glazbu, Književnost, Umjetnost Uopće, A Najzadovoljnija Sobom Osjeća Se Kada Ima Priliku Usrećiti Ljude. Radila je kao prodavačica novina u Tisku d.d. , u Muzeju Like Gospić, te kao zamjenica u računovodstvu Centra za socijalnu skrb Gospić. Ima napisanih više od 5000 pjesama. Samostalno je kreirala i objavila na shopmybook.com četiri zbirke poezije pod nazivom Tragovi i krila duše I, II i III, zbirka i Dodir Neba. Piše pripovijetke i kratke priče, te je napisala još neobjavljeni roman; Dnevnik Anđela Ljubavi. Piše razne citate, anđeoske poruke, sretne misli, poslovice, citate… Svoja djela objavljuje na popularnoj društvenoj mreži facebook i na portalu za pisce webstilus.net. Njenu pjesmu Pobjeda duše ljubavi objavila je pjesnikinja Lidija Puđak na blogu Pjesničkom riječju STOP NASILJU. Javno se nije imala mogućnosti više publicirati jer živi u takvoj okolini gdje nema mogućnosti., a i svoje je pjesme i književna djela javnosti počela objavljivati tek 2010. godine na popularnoj društvenoj mreži facebook gdje je stekla značajnu popularnost.

Website: http://anaemanuelabilaj.blogspot.hr/

Ova objava ima 2 komentara

  1. Mislim da će te ovaj opis još više podsjetit na Pariz! 😉

    SJEĆANJE NA OSVOJENU NAGRADU, PUT U PARIZ
    11.10 – 14.10. 2012.
    ,,Lipo je sitit se svetog iznenađenja, otić u lipotu proživljene liposti!,,

    Poletjela u nebo, u plavetne livade,
    Po svuda kao da su snježne padine,
    Prvi let,
    Prvi osjećaj dobiti krila
    I biti tamo gdje bi najsretnija bila,
    Kao ptica Rajska slobodna.
    Svi oni anđeli o kojima sam pisala,
    zbog kojih sam suze radosnice brisala,
    oni kao da su tu, mašu mi u prolazu.

    Okupani suncem zlaćanim,
    ronila sam dušom k njima,
    Kroz prozor im ruže slala,
    Sa divljenjem im se klanjala.
    Kao da Nebo htjelo je nagradu da dobijem,
    Nebeski dom da posjetim,
    Dobro da se osjetim.
    Blaženo stanje duše,
    let bješe mio i drag,
    kao da me zagrlio netko srcu predrag.
    Pri spustu sletjemo u «Novi svijet», onaj od pamtivijeka
    popularan, znamenit i lijep.

    Prostranstvo po svuda,
    beskrajni pogledi na znamenite spomenike,
    muzeje, vrtove, parkove, mostove, anđele!

    Hotel Ibis ugodan odmor pruža,
    u tom krevetku odmori se tijelo i duša.
    Iznad hotela divni neboderi izrasli,
    Grad Pariz tako ponosit stoji.
    Betonske pločice, klupice i parkovi dovode nas
    do divnih vodoskoka,
    Tu kao da su svi vladari,
    Pa se zbog njih svjetlo na ringišpilu pali.
    U čast vladarima voda se uzdiže i sjaji
    kao da nešto taji.
    Dok hodimo trgovačka arena sja,
    njezina unutrašnjost odiše novim dobom…
    Poletjele u grad ljubavi i snova,
    U grad sreće koji nam srce nikada zaboraviti neće.
    Jesen, a kao da je u srcu ljeto,
    Ima u tom prekrasnom gradu ono nešto sveto.
    Prošlost koja se budi iz svakog pogleda
    na spomenike, muzeje, zgrade, mostove.

    Slavoluk pobjede na Trgu zvijezde u nebo uzdiže
    u znak pobjede francuskim borcima diči se.
    Sve odiše čarolijom prošlih dana.
    Kao da je još uvijek duh nestalih junaka sa nama.

    Prošlost se značajno urezala u svaki zid, u svaki kip,
    U svakoj zgradi ima onaj poseban utisak vladara baroknog doba.
    Po svuda bakreno, zlatne kupole sijaju,
    kipovi zlatom krašeni poput sunca sjaje.
    Srca nježna opijaju.
    Toliko prostranstva u pogledu seže, grlimo pogledom svaki kutak

    Tog plemenitog grada, često se osjetimo kao da smo kod kuće.
    Dok sestrica i ja kao posjetitelji hodimo, sve je prekrasno,
    punjeno duhom ljubavnog prostranstva.
    Osjećaš se slobodnim kao ptica dok gledaju te nepoznata lica.

    Bazilka Svetog Srca toliko blagosti nosi,
    Taj izgled,
    Taj dojam svetosti u svakoj je mojoj kosti.
    Prostranstvo nebesko kao da se u tu baziliku spustilo,
    Po svuda ikone svete, svijeća sjaj,
    Pravi Božji dar. Marija sa Isusom kao da nas prati,
    Sve dane ovdje provedene blagoslovom pozlati.
    Svijeću sam i ja upalila za sreću i zdravlje sviju nas.
    Bizantski mozaici, vjerske relikvije po svuda vide se,
    Duša divi se!

    Prekrasan pogled na grad se pruža,
    Toliko ljepote bazilika pruža,
    Tu ne vene rajska ruža,
    Sjaj joj je vječan, ne gasne.
    Podzemljem život užurban vlada,
    Po negdje pjesma pjevača odjekuje
    I melodija violine koja topli srca i podzemlje čini veselije.
    Na površini slavni mostovi,
    Rijeka Seine kroz njih teče,
    Dodiruje ih kao da ih spaja i miluje,
    A brod lagano plovi u njemu se pjeva i voli,
    Tko bi ovoj avanturi,
    Ovoj pustolovini duše da odoli!
    Kao da ostvaruju ti se snovi,
    Kao da sanjaš.
    A znaš da uistinu diviš se
    Što Bog stvori na Svijetu ovome.

    Znak Pariza,
    Eiffelov toranj sja,
    Kao da snagu srcu da,
    Tolika snaga je u njemu,
    Eno kraj njega čovjek voli ženu.
    Od nekud kiša se stvori,
    To nas nebo blagoslivlja i voli.
    Vjetrić puše,
    Ljube se dobre duše.
    Crnci, bijelci, kinezi, japanci, i mnogi drugi
    Ovdje su isti posebni ljudi,
    Pariški duh ih opija,
    U ljude prošlošću opijene pretvara.

    Još samo fale rajske kočije, vitezovi, knezovi, kraljevi i carevi da ožive
    Dame da obuku raskošne haljine pa da Pariz postane
    Ono što nekad davno bio je.
    Toliko prostranstvo Parizom vlada,
    A osjećaš se tako dobrodošlim i domaćim.
    Osjećaj slobode,
    Osjećaj adrenalina,
    Osjećaj ljubavi,
    Osjećaj dragosti,
    U svakoj je osobi koju sam srela,
    Zaista sam taj grad promatrala očima srca i duše,
    Tako sam mogla ući u srž njegove potpune čarolije.
    Oduševljene putem, sestrica i ja ,
    Krenule smo kući prepune dojmova.

Odgovori

Subscribe without commenting