[Ukupno:1    Prosječno:4/5]
Susreo sam djevojku svoje prošlosti. Spominjem se još negdašnjih dana i trenutaka koje smo provodili na maturalcu, pa su se, nakon spleta okolnosti igrajući bocu istine, igrom slučaja i slobodom namjere suučesnika, naše glave našle priljubljene, naše ruke našle dodirnute, a to se još kasnije nastavilo po našoj emocionalnoj volji, i kasnije.  Susreli smo se sasvim nenamjerno, i to dva puta u istome danu, dva puta u istome busu, a nismo se već ugledali jako, jako dugo. I u kakovom smo stanju jedno drugo zatekli? Moram priznati da nije bila bogzna kakva osjećajnost koju sam prema njoj ikada tajio, a smatram da je to bilo i obostrano. Ali jedno drugome pristupali smo bez ijedne riječi, bez ikakvog spominjanja prošlosti, bez ikakvog spominjanja ičega, jedno drugome pristupili nismo nikako, samo osjećajima, samo pogledima. Ona je sjedila naprijed, ja sam, kao i obično, sjedio na zadnjem sjedalu. Njene oči čas su se uzdizale otvoreno me odmjeravavši, zatim su se spuštale dolje, onda je ponovno pogledala u mene, pa pogledala kroz prozor, malo tipkala na mobitel, zatim se osvrnula, pa se ponovno vratila meni… a svjestan sam svega toga zato što sam i ja često navraćao svojim pogledom do nje bivajući zapanjen njenom svježinom izgleda i ljepotom. I što nas je to spojilo toga dana, uzimajući u obzir da ona živi daleko i da osobno nisam imao nikakve posebne ambicije za putovanje, što nas je to natjeralo da se podsjetimo jedno drugoga, ne znam. Smatram da čovjekove misli nemaju nikakvog značajnog utjecaja na čovjekova tjelesna zbivanja, pa tako i kad razmišljamo o nečemu dramatičnom, silovitom ili tužnom, ništa u glavi ne osjećamo – misli su odvojene od tijela, zato nam u glavi prilikom razmišljanja ništa ne zveči, ništa ne udara ili se tare, ništa se ne odvaja ili mijenja u kemijskoj strukturi mozga. Misli uglavnom nemaju veze s tijelom ili s tjelesnim procesima. Ona mene nije mogla prizvati mislima, ili možda jest. Možda slučajno, podsvjesno, možda običnim i suludim spominjanjem nečega što je bilo prije? Jer kako je moguće da kad dvije čestice napuste zajedničko prvobitno ishodište, pa se odvoje velikom brzinom i napuste jedna drugu, udaljene razmakom od svjetlosnih godina, kako je moguće da svemir između njih na neki način neprekidno obje čestice spaja? Svaka čestica će imati informaciju o osobinama one druge, a na jednu će česticu blizanku utjecati ono što se zbiva s drugom. Očito je riječ o nesvjesnoj i nekontroliranoj vezi koja se zbiva između svakog djelića stvari u svemiru, a mi smo ljudi, iako malo vjerojatno, jednako tako prepušteni vezama koje nemaju svoj slijed, ali se zbivaju po nekom načelu Providnosti. Možda se tako i naše misli, i zajedno mi s njima, spajamo s dalekim stvarima koje su sačinjene od iste svjetlosti, možda smo isto tako u beskonačnom doticaju s osobama iz naše bliske prošlosti, čak iako nas od njih dijele daljine, i misli su nam od njih daleko.

Autor MatekXP

Ova objava ima 1 komentar

  1. Uf, al si ga zakomplicirao…Al’ što se tiče slučajnosti, one ne postoje. Sve se događa s nekim razlogom. Kojim, to čovjek ponekad ne može dokučiti niti nakon mnogo godina i još mnogijeg razmišljanja. No, prošlost je ipak bolje ostaviti da miruje.
    🙂
    LP

Odgovori

Subscribe without commenting