[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Svi mi se osmjehuju, svima sam duhovit,
navodna kuća pjesama i osmijeha.
No presušilo je more i ne može se plovit,
drže me konci prošlih uspjeha.

I svi su tu, a nikako nema,
noć nosi puteve dugih lutanja.
Ofucana maska i blještava krema
kriju sliku promuklih ćutanja.

Onda u mraku, na stolu upali se svijeća,
Bože, je li to svjetlost novih nadanja?
Al’ puhne vjetar i oduva se sreća,
budućnost je ponor dugih padanja.

Svi se javljaju, prave se da postoje,
velike glave ovog ništavila.
Na obzoru prelijevaju se boje,
al svaku bi crna poplavila.

Čak je i mozak uspavao sve snove,
nadvladale ga velike slike ništavila.
Više se ni glas glasom ne zove,
samo usput pusti krik, da bi se riječ pojavila.

Autor Nigel

Ova objava ima 10 komentara

  1. Potvrdjujem pohvale i stih sto akrap pomenu, izuzetno dobra pesma danasnjice, sto gleda sve kroz materijalno, pa dele vazdusne poljuoce i reci, sve je maska…Nigel lepi stihovi dobrodoslice…mnogo pozdrava….))))

  2. Nigel sunce..IZVRSNO napisano!!Ali ova stofa me se posebno dojmila…
    “Svi se javljaju, prave se da postoje,
    velike glave ovog ništavila.
    Na obzoru prelijevaju se boje,
    al svaku bi crna poplavila.”…prepredobro!!!
    Osmjeh i zagrljaj od ♥ ti ostavljam:))

Odgovori

Subscribe without commenting