[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Mjesec se već visoko popeo na crne i bijele borove,

upleo među čekinje i grane,

gleda moje najmrskije jade

što se žare s duge tuge estrade.

 

Večeri su duge, duge,

ni jedna nije bez tuge, tuge,

i mali plam što pod prozorskom daskom bdije,

sada tiho, tihano snije san.

 

Slušam udarce srca u grudima,

tu snagu što prelijeće sedam neba

i moć Pana što prevrće planine;

moje srce plaće za minulim proljećima.

 

Sva živa proljeća, minula su mahom,

i svi leptiri iščezli,

sve je zalila tama

i svi smo prokleti.

 

U tvrdim koricama,

među stranicama prašnjavim,

čuvam čudesan suhi cvjetak

u kom moja radost živi, a sjeta umire,

u njem sabijeno je mrtvo proljeće,

proljeće u kojem bijah mlad.

 

I mrtvi ornamenti prirode,

uspomena su na naše krepke i pozlaćene dane.

Odgovori

Subscribe without commenting