[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Bogovi vjećaju,

dan navlači haljinu sive boje,

mlazovi ruku, kao bujica iz kamena,

modro gvožđe iz peći sunčevog harema,

pruža se jezik pizme i plamena,

udara munja do amena;

ništa živo nije,

ostatke ostataka gutaju pješčane zmije,

bespomoćan s livade gledam.

 

Mrtva duša, zazidani je cvijet,

bez sunca, bez vode, bez zraka,

krhka je poput stakla,

njezina ćud,

posljednji je sud,

dok s kraja druge obale hrli sama

Odgovori

Subscribe without commenting