[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Koliko dugo sreću nisi sreo
dok duši tražiš sudbine vrelo,
taj jad što njeguješ ko’ cvijet
u kamenoj stijeni tek pokoji jek

Smišljaj, što bi htio: sudbine dug,
svoj muk,  svoj plač?
Vjetrom raznosiš trud ko’ drač
taj mali zračk nade ne živi svak’

Dan je jači od tame i pusti nek sja
na suncu sudbina cvjeta i zna;
nijedna tuga tužnija nije, nego
što je jad…

Posted by Tanja Tadic

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting