[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Koliko dugo sreću nisi sreo
dok duši tražiš sudbine vrelo,
taj jad što njeguješ ko’ cvijet
u kamenoj stijeni tek pokoji jek

Smišljaj, što bi htio: sudbine dug,
svoj muk,  svoj plač?
Vjetrom raznosiš trud ko’ drač
taj mali zračk nade ne živi svak’

Dan je jači od tame i pusti nek sja
na suncu sudbina cvjeta i zna;
nijedna tuga tužnija nije, nego
što je jad…

Autor Tanja Tadic

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting