[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Umiru snjegovi polako.
Razuzdana je prašina svijeta.
Gladne oči pohlepe ne trepeću nikada.
Zauzdati kurve vladarice čini se kao utopija.
Godine kradu mladost, godine vraćaju starost.
Gdje su li dani koje si obećavala u snovima?
Vidio sam sretna lica sretnog kolorita. 
Majke, djeca.
Vjetar je bio ugodan, a danas,
prazni već prazne novčanike,
ostaju samo slike nekih davno sretnih ljudi.
Ni kiše ne vesele više.
Možda tek poneki poljubac na kiši voljene i voljenog.
Eksplozija planete čini se kao ugodna misao.
Gdje li je granica “dosta”?
Suzama radosnicama prijeti istrebljenje,
čuvamo li ih za kraj?
Tek njeno golo tijelo pored mene
zatvori prozor prema tebi. 
Ne marim tada, dok pletem svoje prste
kroz njenu plavu kosu, što vani
umiru snjegovi polako.
 

 

 

 

Posted by Pippo1906

Odgovori

Subscribe without commenting