[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Previše je rečeno i neka muka je u zraku,

muklo sunce grije zaštićene prozore,

propuh smiruje  podivljale moždane.

Čak i dolje, s ulice čujem rijetku riječcu svaku

koja s vremena na vrijeme nekoga dozove.

Smjestila sam se na putu nekako sa strane.

 

Ovo sada pišem jer se želim prisiliti

na tu mentalnu aktivnost i zapravo odmaram.

Ništa neću reći, samo ću bilježiti.

Dugo sam si strasno pokušavala piliti

svaki stih i svaku riječ, a stvarno stvaram.

Na mom zaslonu je jutros počelo sniježiti.

 

Oduvijek sam voljela govorne vježbe,

treninge za drilanje umješnosti stila,

treninge za neku slavnu sutrašnjicu

koja nikad nije vremenite obilježbe

već bi često ili uvijek bila uranila

i pojavila bi se da čujem neku pticu

 

koja sneno pjevala bi usred ljeta.

Oko mene struji od propuha milina,

zbog mene se dani trzaju u krugu

dok se mojim duhom molitva šeta.

Paljenje mi cigarete prekida tišina

koja nalik sva je plamenu predugu.

 

Mogla bih ovako nabrajati uživanje

sve do noći, sve do nekog manje sparnog dana

kada razočarana bih prekinula mir,

ali sad mi vrijedi samo potajno usnivanje

kao da ja više nisam razdragana,

sad me nosi samo padajući vir.

 

Gotovo je, život pada prema rajskim predjelima.

Više ništa nema što se nije primilo i dalo.

Nužno sad je strogo mirovanje.

Neću pamtiti si da li sam se iskupila djelima,

više me ne brine koliko se puta palo.

Sretna spremam se na pirovanje,

 

sad je prošla ona životna groznica

koje nisam bila svjesna niti malo;

sad tek vidim da je život pun.

To na mene čeka ona grobnica

nad kojom će vjetar prosipati žalost,

a ja ću za to vrijeme polagati račun.

14.07.2015. 13:18

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting