[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Prolaze minute kroz ovu gadnu noć brojim greške koje su zauvijek upečatile moje ponašanje. 

 

On ima pravo. 

Dokad ću lutati u izgubljenom svijetu ,

tražiti mir u krivom svijetlu?

Dokad ću lutati stranicama prošlosti,

dok kraj mene prolaze ljubavi, proljeća, jeseni?

Prolaze godine kroz koje se događa svašta

a ljubav čuči u mraku dok radi pokvarena mašta!

 

Ne želim nikog, zašto bi pokušala 

kad znam da nakon svega ostaje

ili (nekim jadnim čudom) postaje 

uvreda

njemu, meni, svima.

 

Nakon nekog vremena govorim si:

uzimam list stranice

okrećem život na lijepšu stranu 

vjerujem,

ne želim više živu ranu. 

Tada je već kasno. 

On lumpuje odavno,

želi nas zaboraviti

i… odlučno kaže: Ne!

Ne ljutim se, ne plačem,

ne živciram se, ne jadikujem!

 

Žao mi je. Sad sam i prijatelja izgubila,

onoga koji me pratio u stopu

onaj koji je vjerovao da dalje nastavit mogu…

 

Zato,  lutam sama

kroz neosvjetljenu jesensku noć

i ovom danu

i ovoj noći 

kažem laku noć!

Autor Tea

Odgovori

Subscribe without commenting