[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kao porcelanska blijeda lutka,

zureci u zid sjedim tu depresivna,

umorna od ljudi i ataka,

prostih rijeci,prostakluka,

u Gordijev cvor svezana

nevidljivom Strahovladom ko Kafka….

padam i lomim se

u milion partikala,komadica…

to vise nisam ja…

stari film se vraca,

ona poznata crno-bijela tehnika

bas ni malo umirujuca…

Sakupih opet svoje komadice ,krhotine

ljepljivom krvlju zaljepih pukotine…

jer Strahovlada me opomenula-

sve rezerve nade sam joj iscrpila

svojom sutnjom…

jako  iznenadjena….

Odgovori

Subscribe without commenting