Stojimo zagledani u vrijeme i

Trenutke koji će postati samo naše sjećanje u vremenu koje navire.

Uradimo nešto za to sjećanje, nešto ludo

Nešto vrijedno sjećanja

Govoriš dok se pakuješ trpajući u kofer zimsku jaknu iako je polovica ljeta.

Na nju stavljaš cipele za kišu i „Ratnika Svjetlosti“

Kojeg nisam nikada pročitao iz straha da ne pronađem neku manu

knjizi koja ti je postala  relikvija napisanih riječi.

Ponekada smo razgovarali o knjigama. Sjećaš se toga?

Jutra bi nas zatekla u raspravi i tumačenju kratkih pripovjedaka s nekog natječaja iz dnevnih novina

Kojima se pokušava iznaći novog Borgesa …

Pakuješ mi omiljene gležnjače i tvojom rukom štrikani džemper

govoreći mi: „ovo je tvoj ruksak“.

Gledam te iznova rođenu.

Gledam onaj sjaj u očima koji smo ostavili iza sebe a da toga nismo bili  svjesni,

A da nismo bili svjesni ni trenutka u kojemu nam se dogodilo odustajanje od snova.

Na trenutak držiš fotoaparat u ruci premišljajući se trebaju li nam uspomene biti  zabilježene svjetlom

ili samo sjećanjem.

Spremaš ga u svoj ruksak , zatvaraš ventil od plina i okrećeš leđa našem utočištu….

Pogled ti vidi samo put pred nama, ne okrećeš se, znaš da te slijedim ,

znam da sam na dobrom putu…

Posted by Chochokpi

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting